Majko mila od kud početi kukati? Sve me je strah ući na Internet ili otvoriti novine (TeVe srećom ne gledam, odavno shvatih da sam sentimentalno vezana uz svoje živce pa izbjegavam takav vid nerviranja). Na internetu čuda kojekakvih, Alica je zapravo bila upala u neku benignu zemlju čuda, trebala je ona upasti ovamo pa da vidiš čuda i čuđenja. Ovo je zemlja iz koje su svi pametni pobjegli, a vraćaju se samo ludi.
Fašničke sramote
Prvo malo edukacije o nazivima utorka prije Pepelnice, Čiste srijede, posljednjeg dana pred Korizmu (što’š profi deformacija, moram malo educirati pro bono).
Mesopust (hrvatski – znači ništa njam njam meso, pustiš meso u škrinji i žvačeš travu, vegetarijanski dan pred Korizmu), karneval (od latinskog: caro – meso, levare – dignuti, opet u slobodnom prijevodu prste k sebi od mesa) ili fašnik (od njemačke riječi Fastnacht što znači ‘noć posta’), maškare ili mačkare su uobičajeni nazivi za jedan od djeci najdražih dana u godini.
Tog se dana djeca (i odrasli koji su još uvijek djeca ali u ostalih 364 dana to ne žele priznati) prerušavaju u neke svoje podsvjesno druge ličnosti, u svoje želje, fantazije, nešto. Taj dan se ubijamo od krafni i fritula, klinci hodočaste po naseljima i žicaju slatkiše i novce i vrijedi ona: ‘Bedaki noriju svaki dan, a pametni samo na Fašnik’.
Kako se bira krnjo
Poznato je da se za fašnik pali krnjo, pust, fašnik, kako li ga već gdje nazivaju. On simbolizira sve zlo što se dogodilo i kriv je za sve nevolje i nedaće. I zato ga treba spaliti, uništiti, satrati. ‘Princ Karnevala u Dalmaciji je krnjo, u Istri i Primorju pust, u Zagrebu fašnik. Uz njega su određene osobe: tužitelj, branitelj, sudac, krvnik s odgovarajućim maskama.
Na određenom mjestu izvodi se prikaz suđenja krnji koji je za sve kriv, te ga na koncu spaljuju ili svečano utope. Pokatkad tu dramu prate i narikače koje žale za krnjom. To folklorno kazalište simbolizira pobjedu proljeća nad zimom koja je obilovala mnogobrojnim nedaćama otjelovljenim u krnji’ (citat: prof. dr. sc. Marko Dragić, “Velike poklade u folkloristici Hrvata”).
Tko je podvalio djeci za fašnik u jednom malom primorskom mjestu?
Paljenjem jednog ovogodišnjeg krnje, može se doći do zaključka da nama u državi uopće nije loše kad nam je najveći problem i zlo ove države slikovnica kojoj je tema homoseksualne obitelji. Čovječe, ako nam je TO problem, pa mi onda živimo na rubu raja! Naime, u jednom lijepom gradiću na obali našeg lijepog mora, spalio se krnjo koji je predstavljao baš tu slikovnicu.
Krnjo je predstavljao slikovnicu ‘Moja dugina obitelj’. Kako može jedna slikovnica, koja ne propagira ništa osim ljubavi, biti najveće zlo ovog svijeta u državi gdje inače cvjetaju ruže na svakih pola metra i umjesto kiše padaju med i mlijeko? Što nisu spalili autobus kojim sve više mladih bježi glavom bez obzira iz domovine? Što nisu spalili makete zgrada u kojima se donose štetne odluke po naš narod? Što nisu spalili liste čekanja kod liječnika? Helou? Paliti ‘slikovnicu’? Što je na redu? Ježeva kućica? Ah, da, nju su još devedesetih maknuli kao nepodobnu iz lektire.
Kakve poruke mi odrasli šaljemo djeci? Nema teorije da je neko dijete na tom karnevalu došlo na ideju da krnjo bude jedna slikovnica. Djeca su još jedino što nam u ovoj državi vrijedi, plemenita, širokogrudna, otvorena uma. A mi odrasli ih trujemo. Sustavno i sistematski.
Tko pušta pedofile u obrazovne ustanove?
Jednom davno bijaše jedna škola u kojoj su sretno živjeli i radili brojni učenici i učitelji. Jednoga dana jedna je učiteljica razredne nastave došla na zamjenu u svoj bivši razred, tadašnje petaše. U priči ‘gdje ste, što ste, kako ste…’, jedan od učenika, malo ‘zlo’, poznati nestaško, učenik sakupljač jedinica, rekao joj je kako je sve OK, ali ih učitelj iz predmeta ‘žkmknj’ dira za morambitipristojnapaćusamonapisatiufino spolne organe.
Šok i nevjerica. Učiteljica je sva zgrožena krenula vrištati na dijete kako može tako nešto reći za uglednog učitelja, no počeli su i ostali dječačići iz razreda potvrđivati ‘I mene je dirao… i mene… i mene…’ Učiteljica, sklona vjerovati djeci, počela je ispitivati stvar i saznala šokantne stvari. Stvarno je učitelj iz predmeta ‘žkmknj’ dirao dječake za spolne organe, tapšao po stražnjicama, posjedao ih u krilo, ljubio, najčešće nasamo i to gotovo uvijek učenike koji nisu imali baš najsjajniju ‘reputaciju’ i za koje je bio siguran da im nitko neće vjerovati ako se požale.
Kad se kotač pokrenuo, istu su priču ispričali i brojni drugi dječaci iz drugih razreda u školi. Učitelj je izbačen iz škole, a živi još i danas ako nije umro. Radi li s djecom – nije poznato. To je bilo dosta davno i već godinama mu je ime izbrisano iz registra pedofila.
OK, sad možete uzeti stanku od čitanja pa na povraćanje. Priča je doista FUJ, ali nažalost – istinita je.
Slučaj skrivanje identiteta
U posljednjih mjesec i pol dogodila su se dva slučaja u koje su umiješani pedofili. To su oni veliki stari ofucani stričeki (ili tu i tamo čak tete, sjetimo se gospođe prve dame Francuske) koji se pale na djecu. Prvi događaj je bio u Zagrebu, glavni lik je bio učitelj plesa, dakle NE zaposlenik te škole, ali u slučaju se je ime škole razvlačilo i rastezalo na sve strane.
Ime pedofila, ‘uglednog učitelja plesa’ nismo uspjeli igdje vidjeti. Ovih se dana razvlači ime jedne varaždinske škole, ali opet, ime sportskog trenera, pedofila koji se infiltrirao u vanškolsku aktivnost koja se, eto, igrom slučaja odvija u toj školi, ne saznajemo. Na TeVe-u mu je i faca zamagljena. Nije javno objavljeno ni koje su to plesna škola ni sportski klub u igri. Ali glavno da svi znaju u kojoj se je školi stvorio pedofil.
Škole jedva spajaju kraj s krajem. Potrebe su velike, želje učitelja za sredstvima za rad još veće, financijska kasica prasica mala. I onda škole iznajmljuju svoje prostore, uglavnom sportske dvorane te tako krpaju opremu (primjerice, spužvasta lopta za graničar stoji cca 300 kuna, pa ti vidi).
Odjednom su svu krivicu zbog pedofila u školama svalili na ravnatelje tih dviju spomenutih škola. A što ravnatelji mogu? Dođu likovi na razgovor za najam dvorane, ravnatelj može pitati: ‘Čujte, pardon, ima li među vašim trenerima pedofila?’, ovi odgovore, naravno ‘Bo’š sačuvaj, mi smo fina, ugledna firma’ i ta daaa, što im možeš?
Registar pedofila
Navodno se ‘djecoljubac’ iz registra pedofila briše nakon tri godine. Je, aha, nakon tri godine više ga ne zanimaju djeca, mo’š mislit’. Registar pedofila trebao bi biti trajan, javan i svima dostupan, a bilo kojoj školi bi smjeli priči ne bliže od 500 metara, a kamoli još da ih se pusti raditi s djecom. Ikada. Igdje.
Umjesto zaključka
I dok se ime učitelja koji stane na žulj nekom nabrijanom roditelju spremno razvlači po medijima zajedno s imenom škole u kojoj isti radi, pedofilima se skriva lice, izmjenjuje glas i krije ime. Logički zaključujemo: što je zločin veći – prije ćeš biti zaštićena vrsta.
