Da, počeli su zimski praznici. Tri krasna tjedna. Učenike su učitelji uručili njihovim roditeljima, da zajedno uživaju u blagdanima, a i dulje. Za to vrijeme učitelji će hodočastiti u mirne, tihe i hladne škole i trčkarati po prostorijama s hrpama papira i prebrojavati tegle s cvijećem, vatrogasne aparate, grbove, panoe i ostali sitni i krupni inventar. Pa kad sve prebroje (a neš’ ti problema s obzirom na opremljenost škola), onda će se stručno usavršavati.
Kad se usavrše do savršenstva, sjedit će na bespotrebnim sjednicama i slušati nezanimljive i dosadne teme još nezanimljivijih i dosadnijih predavača (osjećam potrebu reći veliko HVALA onome tko je izmislio igrice za mobitel). Svašta se od tema na tim izmišljenim ‘nazovipotrebnim’ sjednicama nađe – od predavanja o filateliji pa do prezentacije široj javnosti nebitne doktorske disertacije. Ako kojim slučajem učitelji prežive sve do sad nabrojane nebuloze, onda se mogu u miru božjem posvetiti izradi interaktivnih i inih materijala za sljedeće obrazovno razdoblje, planiranju i ispisivanju administracije. Pa ono, e-dnevnik uz zapisnik s roditeljskog iz studenog izbaci datum 25.12. i vrijeme 15.40 – taman nakon blagdanskog ručka fino sjedne na želudac pisanje zaostalog zapisnika.
Malo o škandalu koji je uzburkao mirne blagdanske vode
Kraj prvog obrazovnog razdoblja (helouuu, nema više polugodišta, to se sad zove ‘obrazovna razdoblja’) obilježio je škandal nad škandalima. Zapravo, zaista se odavno nije dogodilo nešto ovakvo. Kao na filmu. Uzmeš kokice, sjedneš pred računalo i napeto pratiš radnju po kojekakvim grupama i portalima. (TV nije u modi, donose samo filtrirane vijesti, puno šunda i već prežvakane filmove)
Naime, jedan se učitelj malo zanio pa umjesto svojeg predmeta na nastavnom satu učenicima sijao mržnju i osobne političke stavove (osmašima, za neupućene). Objašnjavao je djeci koje bi hrvatske političare ‘trebalo ubiti, čije glave na kolac nabijati, a usput im hvali i ratnog zločinca, srpskog generala Ratka Mladića‘. Mladića je hvalio u kontekstu kvalitetnog ubijanja neprijatelja, da ne bi bilo zabune. Osim toga, što da ja tu prepričavam što je dotični sve ‘ispovraćao’ kad sve lijepo piše na internetu, uz pomoć dragog nam Googla sve se nađe, a ima i snimka na jubito. Idemo malo o onome što se ne može naći na netu samo tako.
Riječima koje je dotični ispovratio u školi nikako nije mjesto, ni od koga. Najmanje od prosvjetnog radnika. Da bi stvar bila još gora, dotični je vjeroučitelj. Taj podatak je dodatno zamutio vodu već prisutne latentne netrpeljivosti prema vjeroučiteljima i vjeronauku u školama. Oko vjeronauka u školi se redovno vode verbalne bitke među prosvjetarima, među ‘običnom rajom’, u trgovinama i na tržnicama, ali gotovo svaka se diskusija na tu temu završi pozivanjem na Vatikanske ugovore. Obećala sam sama sebi da neću u kolumni ikada čačkati po vjeronauku pa s ovom rečenicom završavam taj dio (tko ne vjeruje, neka iščita svih dosadašnjih 137 kolumni pa se uvjeri sam, vjeronauk je u ovoj poštenoj kolumni tabu tema, sentimentalno sam vezana uz svoje živce pa bih ih htjela sačuvati).
Vratimo se prosvjetarskom verbalnom delikventu. Činjenica da je dotični baš vjeroučitelj mu je dodatna otegotna okolnost stoga što bi on u duhu vjere, čiji je prenositelj i predstavnik, trebao pričati o ljubavi i miru, ili?
‘Dijete hrabrost’ ili maloljetni prijestupnik?
U tekstu koji je za ‘omraženi portal’ Index.hr napisao Vojislav Mazzocco navode se riječi učenika koji je mobitelom snimio svojeg nestašnog vjeroučitelja: ‘Nikad nas nije učio vjeronauku. Gledali smo filmove i crtiće. I prije je ludovao. Znao nam je reći da se ljudi u Jugoslaviji nisu prali i da su svi smrdjeli’, poručilo mi je to dijete. Dijete koje je odlučilo reći dosta. Dijete koje se moglo suočiti s ozbiljnim kaznama da su ga uhvatili da snima učitelja. ‘…To hrabro dijete na školskim je hodnicima moralo slušati svoje vršnjake kako govore: ‘Što ste sjebali njega, a ne onu iz fizike. Kod njega svi imamo pet’.
Nda. Dijete koje je uključilo mobitel i snimilo ludovanje vjeroučitelja lako može dobiti pedagošku mjeru zbog neovlaštenog snimanja. Vjerovali ili ne, na društvenim se mrežama dio prosvjetara, ali i ostalih (infiltriranih špija u prosvjetarske redove) za to i zalaže.
Copy/pastam samo neka od razmišljanja: ‘Kolega je napravio stvari za svaku osudu. Ali, što se tiče mobitela na nastavi, zakona koji je poprilično jasan o neovlaštenom snimanju učenik i njegovi roditelji kao zakonski skrbnici bi trebali odgovarati i snositi sankcije’.
Pa onda: ‘Kolega je za otkaz a učenik za pedagošku mjeru i kršenje zakona.’, ima još: ‘Učenik je prekršio zakon. Što nije otišao do stručne službe ili ravnateljice ili se žalio na takvo neprimjereno ponašanje. Uložio prigovor s roditeljima ministarstvu? Tražio razgovor s novinarima.’
Ovaj zadnji navod je zaista vrlo duhovit. Kolega koji ga je napisao vjerojatno živi u nekom paralelnom svemiru ili oblaku utopije kad misli da bi ‘razgovor sa stručnom službom, žalba ili prigovori’ imali učinka. Slatko je i ovo: ‘Kako ravnateljica može pohvaliti dijete što objavljuje snimke drugih osoba bez njihova pristanka? Što nije to kažnjivo djelo?’ i odgovor: ‘Ravnateljica se očito izvlači. Eto i još je pohvalila na savjesnost učenika koji je nelegalno snimao zaposlenika.’
Čisto da ne povjeruješ da takve stvari pišu oni koji, osim što educiraju i odgajaju učenike. OK. Nije da zagovaram snimanje učitelja na satovima, ali buraz, ako ti je savjest čista, ako predaješ svoj predmet po zakonu i propisima, ako ne lupetaš gluposti kao ovaj uhvaćen s prstima u pekmezu, ma nek’ snimaju i učenici i Nova TV i RTL i Hustler ako treba! Čak i HRT!
I što sad?
Napeto ćemo pratiti razvoj situacije oko ovog škandala koji je malo začinio odzvanjanje zvončića i prvih pahulja i ostalih blagdanskih kulisa. Hoće li učenik dobiti pedagošku mjeru ili medalju za hrabrost? Hoće li vjeroučitelj dobiti otkaz (zbrisao je na bolovanje, uganuo je nokat) ili premještaj u drugu žup… pardon, školu? Hoće li se ipak na kraju, kao i uvijek, samo roditi miš?
Pripremite kokice, priča se nastavlja.
Za detalje priče, obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog psihijatra ili dušebrižnika.
Za the end
Taman mi se doživljaj uklapa u cijelu priču. Naime, nakon jedne predstave u kojoj su protagonisti bili dobar brat i zločesti brat, pitah djecu koji im se više svidio, čije je ponašanje bilo bolje, a oni dvotrećinskom većinom viknuše: ‘Onaj zločesti!’
I tak…
