Odmah se u startu, prije ičega napisanog dalje ograđujem od svih potencijalnih napada da sam zagovornik tjelesnog kažnjavanja, ili bilo kakvog nasilnog ponašanja prema djeci i životinjama. Političari, pijanci i ini odrasli nekvalitetnog ponašanja ne spadaju u skupinu na koje se pošteda odnosi.
E tako, a sad krećemo!
Nedavno je u moru internetskih vijesti na otok jednog portala isplivao članak u kojem se govori o devet oblika psihičkog nasilja nad učenicima. Kad ugledate vatromet iznad cijele domovine i čujete petarde radosti na sve strane, moći ćete zaključiti da je netko negdje nešto napisao i o tome kako se vrši nasilje nad učiteljima. Ups, ispričavam se na ovoj maloj digresiji. O tome ćemo nekom drugom zgodom.
Dakle, u tom članku piše kao naslov: ‘Nasilje nad djetetom jest bilo koji čin koji nanosi štetu njegovu fizičkomu i psihičkom zdravlju i ugrožava njegovu dobrobit.’ Uopćeno do bola. Možemo biti zlobni pa optužiti nekog roditelja da vrši nasilje nad djetetom kad mu neće kupiti neku igračku jer tim činom izaziva u djeteta psihičku bol i nanosi štetu njegovom psihičkom zdravlju zato što dijete jedino u razredu neće imati igračku koju imaju svi. Nekupovanje igračke ugrožava djetetovu dobrobit jer će dijete biti isključeno iz igre i izolirano iz društva. Toliko o naslovu. Već prema naslovu, trebali bismo biti spremni ispunjavati svaku dječju želju, a još se nisam ni dotakla teksta.
U tekstu se ne govori o tjelesnom nasilju, ne zato što je ono neprihvatljivo i neprimjereno, već se tjelesnim kažnjavanjem autori teksta ne bave zato što (pazi sad): ‘…ako učitelj udari dijete, to neće ostati neprimijećeno od roditelja, školske administracije i socijalnih radnika’
Halooo! Učitelji ne mlate djecu zato što im je to ‘zabranjeno i jer se vidi’ nego zato što su pedagoški obrazovani da to ne rade! Štoviše, učitelji upućuju i roditelje da djecu ne kažnjavaju tjelesno.
Vikanje
Vikanje je u tekstu svrstano u psihičko nasilje. Autori teksta navode kako su vikanjem naši preci upozoravali jedni druge na opasnost, a prijetećim urlanjem signalizirali su početak napada na srodnika. Zaključak je da nam preci nisu znali za asertivno ponašanje i pedagoške standarde. Tvrdnja da ‘Vikanje može izazvati vrlo tjeskoban osjećaj pun mentalne traume, osobito ako se u obitelji djeteta ne podiže glas.’ stoji, pogotovo ako je dijete plaho ili bojažljivo.
No, kako onda objasniti da to isto, istraumatizirano dijete pod odmorom urliče na svoje prijatelje, dere se bez razloga i proizvodi neartikulirane krikove od kojih se ledi krv u žilama? Što s učiteljima koji moraju pod odmorima slušati takve urlike plahe dječice? Ne osjećaju li i oni tjeskobu, nemaju mentalne traume? Potrebu da nakon nastave sjede sat vremena u apsolutnoj tišini i još im otkucaju srca idu na živce? Dvostruka mjerila ili što? Učitelji su cijepljeni pa imuni na dernjavu.
Tekst dalje kaže: ‘Glas kao takav je, u pedagoškom arsenalu, najmoćniji instrument djelovanja, stoga je upravljanje glasom vrlo važno.’ A najjači je zaključak da ako učitelj sumnja u to da slušatelji ispravno razumiju njegovu intonaciju, neka uzme satove glume gdje će naučiti upravljati glasom ili neka se obrate, ni manje ni više već – psihologu.
Prebacimo taj dio o upravljanju glasom u realnu situaciju u učionici, gdje jedan učenik premlati drugoga, gdje pola učenika napravi neopisivi nered u učionici, gdje se uništi dio školskog inventara ili učiteljeva imovina. Učitelj, kako ne bi loše utjecao na krhku dječju psihu, glasom ‘s oltara’, bez podizanja tona, rješava situaciju. Aha. Ali u nekom paralelnom svemiru gdje neće učenik odgovoriti učiteljici ‘Popuši mi’ kad ga ova mirnim i staloženim glasom opomene.
Mimika
‘Srditi izraz lica’ je naveden kao još jedan od oblika psihičkog nasilja nad učenicima. Učitelj se dalje opisuje kao čuvar u nazi logoru: ‘Agresivno, zlo lice odrasle osobe dijete može slediti od užasa. To se odnosi i na govor tijela: čvrsto spojene ruke, oštri pogledi, prijeteća poza nadzornika.’ Pred očima mi nakon tih rečenica lebdi zla ravnateljica škole u koju je išla djevojčica Matilda iz poznatog romana Roald Dahl. (Mali tip neljubiteljima čitanja: postoji i film snimljen prema romanu.)
A majke ti, hoćeš li doći u učionicu s osmjehom od uha do uha i blaženim pogledom nakon što na putu od zbornice do učionice vidiš evidentnih barem šest kršenja kućnog reda škole, čuješ nekolicinu psovki i nazočiš dvjema – trima tučnjavama? Hoćeš li dragoj dječici, koja su pokupila 19 od 20 mogućih jedinica iz ispita u razredu, nježnim glasom i anđeoskog izraza lica reći da su hrpa lijenčina koja nije naučila odgovore na pitanja koja si im sat prije provjere servirao na pladnju? Ah, da, ne smiješ im reći da su hrpa lijenčina. Ups. Neš’ ti psihičke traume srditog izraza lica. To kao nemaju kod kuće. I nitko na njih ne viče. Živimo u vakuumu blaženstva gdje latice cvijeća padaju s neba, a anđeli u zboru pjevaju 24 / 7.
Uvrede
Ovaj dio nije previše spomena vrijedan zato što su rijetki učitelji koji baš onako nemilosrdno sipaju uvrede svojim učenicima kako je to prikazano u tekstu. Uvjerena sam da je vrlo malo učitelja koji svojim učenicima govore da su ‘niškoristi’, ‘šupljoglavci’ i slično.
Ubijanje dostojanstva
Još jedna od tvrdnji koja ne nalazi mjesto u našim učionicama. Klečanja na kukuruzu više nema (ponižavanje), magareće klupe više nema (izolacija), stajanja u kutu više nema (nadam se), tako da se može reći da je taj oblik ‘psihičkog zlostavljanja’ iskorijenjen zajedno s tjelesnim kažnjavanjem. Što se tiče izazivanja osjećaja srama, postoje situacije u školi i ponašanju djece kad dijete učini nešto što jest za posramiti se, a što onda, ukažeš li mu na to da je to sramota psihički ga zlostavljaš jer izazivaš u njemu osjećaj srama? Živi primjer kako je uopćavanje štetno.
Sarkazam je zlostavljanje
Dragi čitaoče, ja tebe sad zlostavljam. Psihički. Okrutno. Većina mojih kolumni je sarkastična. I ironična. Ja sam, dakle, zlostavljač. Sarkazam i ironija su psihičko zlostavljanje. Tako piše u tekstu koji seciram. Prepoznala sam se u tekstu i tekst je u meni izazvao osjećaj srama. (Hau jes nou)
Prihvaćam tezu da većina djece nije sposobna razumjeti ironiju i sarkazam. Za razumijevanje takvog izražavanja ipak je potrebna i neka inteligencija i određeno životno iskustvo. Djeca teško uočavaju i ono što je očito i lako razumljivo, dakle zaista im je teško razumjeti nešto skriveno u riječima. Ironija je forma crnog humora, a poznato je da za razumijevanje humora treba ‘imati nešto u glavi’. Crnog pogotovo.
Prijetnje
‘Bacit ću te kroz prozor’ dijete može ozbiljno shvatiti. O da. Može ako je pojednostavljeno. Takvo dijete ne vidi da se prozor ne može otvoriti, da su rešetke na prozoru ili gleda previše filmova s oznakom 12+ pa misli da je to dozvoljeno i moguće. Zaista, učiteljske ‘blesave’ prijetnje su psihičko zlostavljanje? Kome?
Neobjektivan stav
Priznajem. Ima učitelja koji imaju svoje ljubimce u razredima. Ima i ravnatelja koji imaju svoje ljubimce u kolektivima. I da, stojim iza toga da je to zaista psihičko zlostavljanje.
I za kraj
Za kraj se kao oblik psihičkog zlostavljanja navodi nezainteresiranost, kako učitelja tako i učenika. Empatija je nužna za kvalitetan odnos, ali empatiju učenik donosi od kuće. Kako drugačije objasniti učenikovo urlikanje ‘Neee, fuj, ne, ne ne, fuuuuj!’ kad na izvlačenju imena učenika iz razreda kojem će biti ‘Tajni prijatelj’ izvuče ime onoga tko mu ‘baš i nije po volji’? Je li empatija kad učenica trećeg razreda prijatelja definira kao ‘Onaj tko mi pokloni nešto prekrasno’?
Prema svemu navedenom, ispada da se naša pedagogija treba svoditi na paunovo pero i ‘let it be’ disciplinu. Djeca imaju sve veće, a učitelji (i roditelji) sve manje ovlasti. Samo čekam da mi se Perica iz 3.a kandidira na sljedećim izborima za Sabor. Iz inata ću glasati za Maricu iz 2.b. E, tak!
