No, znam, praznici su. Ali škola se prosvjetarima teško ispere iz glave, čak i kad su na godišnjem. Povod današnjoj kolumni su događaji kojima nazočim na dnevnoj bazi, u situacijama nevezanim, a opet vezanim uz školu.
U školskim smo prostorima svakodnevno svjedoci ‘bogatom’ vokabularu psovki kod naših učenika.
Već od prvog razreda na zidove lijepimo stavke umetnute u Razredna pravila: u školi ne psujemo, u školi ne govorimo ružne riječi i slično.
Kad dijete odvali sočnu psovku na nekom mjestu, reakcija je najčešće: ‘Tako te uče u školi!?’.
Da, baš. Imamo nastavni predmet Bogatstvo neprimjerenog izražavanja, čak tri sata tjedno.
A gdje dječica pokupe psovke? Počnimo od roditeljskog doma.
Neki dan na ulici
Na problem psovanja u školi, ali i psovanja djece inače, podsjetio me neki dan jedan događaj. Naime, prolazeći kraj dječjeg vrtića, ispred mene je iz vrtićkog dvorišta iskočio jedan tata sa svoja dva sina, jedan drugome do uha. Tata je bio dovoljno glasan da ga čuje pola ulice, a ne samo ja koja sam bila kojih dva metra iza njega.
Ovo je pristojna kolumna pa će se tatine riječi navesti uz mnoštvo zvjezdica. Tata je, nimalo nježno, urlikao na jednog od sinova: ‘J*** ti p** mater, pi*** ti mat***, isusa ti boga j**** koji ku*** stalno zaje***** tog Marka! Svaki put kad dođem po tebe moram slušati iste piz******! Pun mi je ku*** tvojih sranja. Prestani me zaje******!’ i tako dalje i tako dalje.
Stvarno je bilo fuj za slušati, a definitivno nije za prenašati tatino jezično izražavanje. Klinci su veselo skakutali, nimalo ne mareći za tatinu pjenu na ustima.
Ali tata nije prestajao. Išao je za njima sijući psovke bez srama, bez zadrške, bez obzira na to što se nalazi na ulici i još k tome s dvoje male djece.
Djeca su male spužve. Upijaju sve oko sebe što vide i čuju. Neminovno će upiti i tatin bogat rječnik. Tata je njihov uzor. Tata je njihov idol. Pa ako tata može na sav glas na ulici sipati hrpu raznolikih psovki, onda će i dijete biti faca kao tata kad krene prijatelju u vrtiću ili školi ili na igralištu prosipati tatine jezične bravure.
A odrasli koji ga čuju će reći: ‘Tako te uče u školi!?’.
Naučeno – primijenjeno
Dođu onda klinci u školu s takvim rječnikom. Kopiraju rječnik i ponašanje svoje okoline pa učiteljici nerijetko kažu kad nešto od njih traži: ‘Nemoj me zaje******!’ ili čak (vjerovali ili ne, ali doživljeno) ‘Odje**!’.
(Mala digresija: učenici prvog razreda skoro cijele nastavne godine ne mogu prihvatiti niti naučiti da se učiteljici / učiteljicama obraćaju s ‘vi’, a i uporno ih nekoliko mjeseci zovu ‘teta’.)
Ili, ako se posvađaju s nekim učenikom u razredu počaste ga psovkama koje su naučili kod kuće, tuže učiteljici da ga je ovaj ‘zaje*****’ i rijetko razumiju zašto se učiteljica i oni pristojni klinci u razredu zgražaju nad njegovim vokabularom i izrazima.
Zato što se kod njih doma tako razgovara! Zato što je to kod kuće uobičajen način komunikacije!
Prosti prst
‘Prosti prst’ je posebna kategorija kućnog neodgoja. Ne jednom su mi dotrčale fine pristojne djevojčice i dobro odgojeni dječaci sa suzama u očima tužiti razrednog prostaka da im je pokazao ‘prosti prst’.
I onda se napraviš blesav i prvo pitaš njih što je to ‘prosti prst’. Šok i nevjerica u njihovim očima, učiteljica ne zna što je ‘prosti prst’!
Najbolji su kad krenu objašnjavati što je to ‘prosti prst’. ‘To je… Ma znaš učiteljice, to je ONAJ prst.’ ‘Pa koji?’ ‘Pa ONAJ! Onaj koji se ne smije pokazivati!’
Koliko se više praviš blesav, to su oni slađi u objašnjavanju. Fino odgojena djeca ne bi taj ‘prosti prst’ pokazala ni za živu glavu, ne znaju kako bi usmeno opisala koji je, a pucaju od želje da neupućenoj učiteljici objasne tajnu ‘prostog prsta’.
Na kraju se nađe jedan hrabri koji sramežljivo i, poskrivečki, da samo učiteljica vidi, jednom rukom pokaže taj nepoželjan prst na drugoj ruci.
E onda pitaš onog malog prostaka koji je to pokazao zna li što znači kad se nekome pokaže taj prst. Najčešće malac ne zna što pokazivanje ‘prostog prsta’ znači, ali vidio je da to doma pokazuju kad se svađaju ili kad su ljuti pa eto, pokazuje i on.
(‘To je mama pokazala tati kad joj je rekao da ide s društvom na pivo!’)
Pokaže li malac taj ‘prosti prst’, na primjer, susjedi, ona će mu reći: ‘No, tako te uče u školi!?’
Crtići i oni-drugi-filmovi
U svojem dugogodišnjem stažu doživjela sam i prepričavanje pornića iz usta prvašića.
Skupina od nekih šest klinaca, prvi do treći razred, okupila se u produženom boravku oko jednog prvašića koji je s velikim žarom nešto pričao.
Prikrala sam im se i nezainteresirano stala sa strane da čujem (prisluškivala sam, da se razumijemo) o čemu on to tako zaneseno priča da ga ostali slušaju otvorenih usta, bez da trepnu.
I slušam… O teti koja ima veliko poprsje, o stričeku kojem je ***** prvo bio mali pa je teta nešto radila s njim (ne bih baš ulazila u detalje koje je malac pričao) pa je bio veliki pa…
Slušam, ušima ne vjerujem. Prvašić je uredno, slikovito opisivao pravi pravcati pornić! Da ga pitaš da ti prepriča Crvenkapicu ne bi bio tako slikovit i rječit.
Kad sam ga pitala o čemu on to priča, mrtav – hladan je rekao da je to gledao jedan film. Na pitanje gdje je našao taj film, bez problema mi je objasnio: ‘Na tatinom kompjutoru!’ Svaki daljnji komentar je suvišan.
Može li škola ispravljati baš sve ‘krive Drine’?
U školi je zabranjeno psovanje. Zabranjeno je dijeliti među učenicima epitete tipa glupačo, budalo, idiote, kravo i tako dalje. Zabranjen je svaki oblik nekulture.
Nitko neće ikada čudi prosvjetara da u razredu psuje. Psovke i nekulturno ponašanje u školama se sankcioniraju. Psovke i nekulturno ponašanje djeca donose iz roditeljskog doma.
U redu, nisu baš sve psovke proizvod kućnog odgoja. Mogu djeca pobrati psovku na ulici, na televiziji, u trgovini… Gdje god da dijete ‘pokupilo’ psovku, roditelj je taj koji treba rječnik djeteta korigirati.
Uzalud mi u školi kažnjavamo prostakluke kad klinac dođe doma i iz usta roditelja čuje bujicu psovki na račun učitelja koji ga je kaznio.
Roditelj, uz školu, treba biti dobar primjer svom djetetu. Tata s početka priče definitivno se ne može svrstati u skupinu ‘dobar primjer’. Njegovi će sinovi do prvog razreda već imati sasvim solidan repertoar psovki.
Ako roditelji i imaju naviku psovati, trebaju imati na umu da je to pred djetetom neprihvatljivo i trebali bi se potruditi da iz svog rječnika izbace ružne riječi. Ukoliko im se ipak omakne neka psovka morali bi se ispričati djetetu za svoj govor.
Psovanje je jedno od neprihvatljivih ponašanja u školi i podliježe sankcijama. No, bez pomoći i suradnje roditelja, teško da će se dijete u školi odučiti od psovanja.