HIPERAKTIVCI i ADHD-ovci – između stvarnih simptoma i manjka odgoja

Nekada su sve nemirne i živahne učenike bez pardona i zadrške jednostavno nazivali zločestima, neodgojenima i ostalim nazivima koja su u nekim slučajevima bila bez pokrića. Danas sve nemirne i živahne učenike etiketiraju ADHD – om.

Jura iz pretprošle kolumne nije imao tu sreću da netko ide dijagnosticirati da on ima ADHD, njega su jednostavno prozvali zločestim. ADHD je postao moderan nekoliko godina nakon Jure.

Što je zapravo ADHD i kako ga prepoznati?

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, odnosno ADHD (od engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. ADHD uključuje povećanu motoričku aktivnost djeteta, koja je praćena neadekvatno razvijenom i lako otklonjivom pažnjom, rekli bismo rječnikom masa: ‘pažnjom zlatne ribice’ te naglim, nepredvidljivim i impulzivnim reakcijama (kao kad učenik odjednom, usred sata skoči sa stolice i zavuče se ispod stola).

Učenik s ADHD – om je u razredu nemiran, ometa druge u radu, ne može završiti ni najjednostavniji zadatak, nepažljiv je, uvijek je u nevolji, promjenjivog je raspoloženja, razdražljiv je, stalno u petoj brzini.

ADHD se često lako zamijeni sa zaigranošću ili nekim drugim problemima psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična ADHD-u. S druge strane, ponekad i roditelji zaista raspuštenog djeteta, ‘maminog i tatinog zlata’ traže opravdanje za djetetovo ponašanje u ADHD – u: ‘Znate, nije on zločest, on vam sigurno ima ADHD.’ Kao da je ADHD neki fensi poremećaj koji opravdava baš svako loše ponašanje.

Gdje je granica između ADHD –a i zloćestoće?

Gdje je granica zločestoće, razmaženosti i raspuštenosti i ADHD – a? Kako bi se postavila dijagnoza poremećaja pažnje s hiperaktivnošću važno je da dijete iskazuje šest ili više simptoma koji traju minimalno šest mjeseci u dva ili više okruženja (npr. škola / vrtić i kuća) te se javljaju prije sedme godine života.

Bitno je da budu vidljivi i jasni simptomi iz kruga simptoma nepažnje (npr. dijete uglavnom ne prati upute, ima teškoća s održavanjem pažnje, ima teškoća s organiziranjem aktivnosti, učestalo izbjegava zadatke, gubi i zaboravlja stvari, ometaju ga vanjski podražaji – primjerice bilo kakav zvuk kroz prozor odvuče djetetovu pozornost s onoga što je do tada radilo itd.) te iz kruga simptoma hiperaktivnosti (vrpolji se ili ne može mirno sjediti, pretjerano trči ili se penje, pretjerano priča, često se zalijeće s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje, učestalo prekida ili ometa druge itd.).

S druge strane, ima djece čiji je roditeljski odgoj napravio od njih ‘instant’ ADHD – ovce. Ako dijete upada u riječ odraslima kad razgovaraju i traži momentalnu pozornost, ne znači da ima ADHD nego da ga roditelji nisu naučili da se to ne radi. Ako dijete dođe u nečiju kuću pa počne prčkati po tuđim stvarima jurcajući bezglavo po prostorijama – također teško da ima deficit pažnje i hiperaktivnost, prije bi bilo da ima deficit odgoja. Ponekad je roditeljima puno lakše etiketirati dijete ADHD – om nego priznati svoje propuste u odgoju.

E, tu se onda uključuju stručnjaci koji su zaduženi za određivanje ima li dijete ADHD ili prepopustljive roditelje. U dijagnosticiranju ADHD-a sudjeluje multidisciplinarni tim stručnjaka. Učitelj (odgajatelj) pedantno bilježi sva djetetova ponašanja i situacije u kojima to ponašanje odstupa, a zatim psiholozi, pedagozi, liječnici i drugi stručnjaci određuju ima li dijete znakove ADHD – a.

Hiperaktivac u školi

Hiperaktivac u razredu je veliki izazov za učitelje. Osim što treba posebnu pomoć i prilagodbu u pisanju ispita, ponašanje hiperaktivca ometa i učitelja i ostale učenike. Hiperaktivac govori i kad ga nitko ništa ne pita. Većinom su hiperaktivci vrlo inteligentna djeca, oni odgovaraju na pitanje i prije nego učitelj dovrši pitanje i k tome daju točan odgovor te pokraj njih ostala djeca u razredu nemaju šanse doći do izražaja ili nešto reći.

Hiperaktivci imaju bujnu maštu i njihov mozak neviđenom brzinom prerađuje informacije što često rezultira logičkim pitanjima na koja je u momentu teško dati odgovor. Jedan moj dijagnosticirani ADHD – ovac je tako jednom zgodom totalno zbunio kustosa u muzeju. Zgoda je to koja jasno prikazuje koliko ti hiperaktivci britko logički razmišljaju.

Naime, prilikom obilaska muzeja, kustos je djeci pričao o jednoj puški iz srednjeg vijeka koja je dugačka 2 metra i teška preko 10 kg te su bila potrebna čak tri čovjeka kako bi je nosili. Kad je rekao da je bilo jako teško služiti se tom puškom, moj ADHD – ovac je ispalio pitanje: ‘Pa zašto su onda raditi takve puške ako su teško rukovali s njima?’

Isti taj klinac je pred Šibenskom katedralom, pred skulpturama Adama i Eve na portalu, postavio pitanje zašto se Adam drži za prsa, a Eva za trbuh i da bi to trebalo biti obratno. Isto pitanje je ponovio i pred portalom Trogirske katedrale vičući da ga je cijeli Trogir čuo: ‘Evo učiteljice! I tu je krivo! I tu je krivo!’. Ostaloj djeci ni na kraj pameti nije bilo uočavati takve detalje.

U petoj brzini

Taj moj ADHD – ovac je bio živahno dijete. Ili bi ležao na klupi, ili ispod klupe, ili preko dvije stolice – to je bilo u najboljem slučaju, kad bi on sam odlučio da malo bude miran. Šetao je razredom pod nastavom, skakutao kad je trebalo hodati. Šetala sam i ja njega.

U naše zajedničke četiri godine školskog suživota, ja do ormara hodala nisam – sve što mi je trebalo iz ormara na drugom kraju učionice ili bilo što da mi je trebalo – slala sam mojeg hiperaktivca, samo da mu protegnem nožice. Kad bi njegov nemir došao do vrhunca, otišla bih s njim na hodnik i pustila ga da otrči nekoliko krugova po školi.

Zbog njega sam u svoju učionicu uvela pilates lopte, na lopti je on stalno skakutao i na taj način sam postigla koliko toliko njegovo ispoljavanje viška energije na jednom mjestu bez ometanja ostalih učenika. S vremenom je ADHD kod njega uzeo toliko maha da su roditelji bili prisiljeni ‘umrtviti’ ga tabletama. U tom periodu tableta sam žalila za vremenima njegovog britkog uma i živosti.

Hiperaktivcu je uzalud govoriti što da ne radi i zbunjivati ga neodređenim i općenitim porukama poput Budi dobar! Smiri se! ili Prekini! Prema hiperaktivcima se valja odnositi s mnogo strpljenja, vedrine, tolerancije i topline, nije njihova ni volja ni krivica što su u petoj brzini.

A što je s onima koje roditelji proglašavaju hiperaktivnima?

Roditelji bi se trebali dobro informirati o Poremećaju pažnje i hiperaktivnosti prije nego krenu svoje propuste u odgoju opravdavati ADHD – om. I, naravno, više se posvetiti odgoju svojeg zlata.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije