Prošle godine u ovo vrijeme razvila se oko kolumne Sve pet! žustra rasprava oko imena onog djedice koji nosi darove djeci uoči Božića. Naime u tekstu je djedica nazvan Djedom Mrazom, a dio čitateljstva je tvrdio da se on zove Djed Božićnjak.
Kao što svi znamo da darove kupuju roditelji, prijatelji i rodbina, tako i većina ljudi ne zna, ili nije sigurna, kako se zapravo zove debeli bradonja koji se u Božićno vrijeme klonira pa ga ima milijun.
Znamo da je Wikipedija online enciklopedija koju može uređivati svatko, stoga podatke nađene na njoj nećemo uzimati ‘zdravo za gotovo’, svatko svugdje tjera vodu na svoj mlin. Vjerodostoniji izvor podataka i relevantnija osoba za objašnjenje razlike imena jest ipak ugledni profesor.
Razbijmo mit o Djedu Božićnjaku
U blagdanskom trobroju jednih novina izašao je tekst jedne hrabre novinarke u kojem ona navodi, pozivajući se na stručnjake, da je Djed Božićnjak izmišljeno ime. Profesor Likovne kulture s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, mr. Miroslav Huzjak već godinama bezuspješno objašnjava zašto je nazivati djedicu ‘Božićnjak’ pogrešno.
Profesor Huzjak tako objašnjava da je debeljko bijele brade u crvenom odijelu lik koji je izmislila kompanija Coca – cola, a nacrtao ga je Haddon Sundblom. Budući da je zaštitna boja Coca – cole crvena, i odijelo djedice je crveno. Crveno odijelo i tanki bijeli obrubi od krzna na njemu zapravo predstavljaju logotip Coca – cole (bijela slova na crvenoj podlozi).
Djed Mraz je, pak, lik iz ruske bajke. U starim slavenskim i ruskim verzijama Djed Mraz nije sličio na čovjeka, već je zamišljan kao gnom, patuljak ili div.
Zašto je pogrešno nazivati lika iz legende, odnosno Coca – colinu izmišljotinu Djedom Božićnjakom? Prof. Huzjak kaže da je taj naziv ‘proizvoljna politička budalaština koja pretvara marketinški lik u božanstvo’ (izvor. 24 sata, tiskano izdanje). Objašnjenje je jednostavno. Božić je umanjenica od Bog te je u tom smislu naziv Božićnjak uvredljiv i s religijskog, povijesnog i tradicionalnog stajališta. Ne može se Djeda Mraza pretvoriti u malog Boga.
Sobovi se u društvu Djeda Mraza prvi put pojavljuju u priči Roberta L. Maya 1949. godine i autor ih je nazvao: Rudolf (taj je i glavna sobovska zvijezda, neobičan sob crvenog alkoholičarskog nosa), Dasher, Dancer, Prancer, Vixen, Comet, Cupid, Donner i Blitzen.
Što kažu djeca?
Djeci je, ako realno gledamo, apsolutno svejedno kako se debeli djedica zove tako dugo dok oni vjeruju da im on donosi darove. Bilo bi idealno djecu učiti ispravnom nazivu djedice, međutim, sve dok je marketing jači od činjenica to je jako teško. Možda, bar za početak, bilo bi dobro da odrasli, koji i kupuju darove djeci, nauče razliku između Djeda Mraza – lika iz priče, Coca – colinog marketinškog djedice i izmišljenog naziva Djed Božićnjak. A klinci nek’ se vesele u svojem blaženom neznanju.
Priča o ispričnicama i bolestima
Tko bar jednom u životu nije frentao (markirao, picao, izbjegavao nastavu) bilo u osnovnoj ili srednjoj školi taj je štreber s diplomom. Gotovo svaki učenik, na ovaj ili onaj način, ponekad izbjegne odlazak u školu, ukoliko smatra da bi se taj dan ili određeni nastavni sat moglo dogoditi nešto njemu neugodno. Od kad je škole bilo je i frentanja. Međutim, kako su rasla prava učenika tako su rasle i nebuloze kojima se to frentanje počelo opravdavati.
Nekad se moralo debelo lagati i dobro glumiti i roditeljima i liječnicima kako bi se natjeralo roditelja da ode opravdati izostanak u školu ili nažicati liječnika školske medicine da napiše tu dragocjenu ispričnicu.
Danas je krivotvorenje ispričnica već ušlo u slobodnu aktivnost svakog iole iskusnijeg ‘frentera’ koji kod kuće ima skener i printer. Uz to, roditelji blagonaklonije gledaju na izostajanje svoje djece s nastave te radije opravdavaju izostanke. Budući da se u tom pogledu zakon postrožio, jer su roditelji slobodu opravdavanja izostanaka počeli zloupotrebljavati, počeli su napadi na liječnike. Oni jadni, u strahu od roditeljskog gnjeva, spremni su napisati bilo što samo da ih se pusti na miru.
Ispričnice i drugi papiri
Bolest se ispisuje u šiframa. Netko donese ispričnicu gdje piše da je bolovao od bolesti 12.34, drugi od 56.78. Stvarne dijagnoze su liječnička tajna. Neki učitelji navode da su čak dobili ispričnicu da dijete nije došlo u školu zbog, vjerovali ili ne, peruti.
Matofobija je iracionalan strah od matematike. Fobija (grč. phobos – strah, bijeg) je izraženi trajni strah, najčešće prekomjeran ili neopravdan, a pojavljuje se u vezi očekivanja specifičnog objekta ili situacije. Dakle onaj tko ima matofobiju blokira već kad vidi brojke, kvadratiće, formule.
Kad učeniku šrink (psihijatar) napiše, nakon dvadesetak minuta razgovora, maminih i djetetovih izjava, kao dijagnozu matofobiju (na temelju čega donese tu dijagnozu samo on zna, jer je nepisano pravilo da se djeca boje matematike, do divlje, to grize) i dijete donese tu dijagnozu u školu, učitelj matematike dužan je omogućiti djetetu posebne uvjete za pisanje ispita.
Naravno, ostalim učenicima ne smije reći razloge zašto matofobičar piše ispit u idealnim i posebnim uvjetima, zato što je uvid u psihofizičko stanje pojedinog djeteta profesionalna tajna. Pa onda učenici misle da klinac ima privilegije. Možda bi se i imalo više razumijevanja za tu djetetovu fobiju kad ona ne bi naglo isplivala baš početkom osmog razreda.
Pogled u budućnost
Uz udžbenike za učenike koji nastavu polaze po redovnom programu, pa udžbenike za učenike koji nastavu polaze po prilagođenom programu, uskoro možemo očekivati i udžbenike za učenike koji imaju fobije od raznih nastavnih predmeta. Kako smo krenuli, uskoro ćemo imati i nastavu na otvorenom za učenike koji pate od klaustrofobije, nastavu u zatvorenom za učenike s agorafobijom, učitelji će šaptati zbog akustikofobičara, ukinut ćemo knjige i lektiru zbog bibliofobičara, imat ćemo opravdane sate za sve didaskaleinofobičare (didaskaleinofobija – strah od odlaska u školu). Samo učitelji nikako neće smjeti dobiti ergofobiju (neću napisati koja je to fobija, imate Google – op.a.)
