Znanstveno je dokazano da se ljudi češu gdje ih najviše svrbi. Ne samo kad iz ubode komarac. Češu se i kad nešto pročitaju pa ih to ubode u oči. To je najlakše vidjeti u komentarima po internetu, u komentarima ispod nekog teksta koji ljudi pročitaju pa se, ili u njemu prepoznaju ili ih ‘dirne’ u srce. Tada raspale vrijeđanjem, omalovažavanjem, izvođenjem suludih zaključaka, a bez da su pročitali tekst s razumijevanjem, stali i zapitali se koliko u nečemu ima istine, koliko skrivenih poruka, koliko šale.
Kolumnistica Petra Š. pita se u jednom svojem tekstu od prije nekoliko godina jesu li kritike i napadi koje kolumnisti i pisci tekstova doživljavaju direktan napad na autora ili jednostavno nezgrapno neslaganje s nečijim mišljenjem. Ona kaže ovako: ‘Pročitate kolumnu autora tog i tog. Može biti trenutačno stanje u državi ili neka potpuno trivijalna stvar. Sad vam padne na pamet da je to glupo, autor je kreten po zadatku, a vi ste najpametnija osoba koja je hodala planetom. Dva klika mišem i tamo ste. Gdje vas nitko ne zna jer to nije potrebno. Gdje pišete, možda jedva s jednim prstom nabadajući po tipkovnici koja podnosi sve gluposti ovoga svijeta. Gdje bi bili da se na svačije mišljenje obaziremo. Uvijek se govorilo da je bitno tko ti govori, a ne što ti govori. Pa bi ja tako rado znala tko stoji iza tih riječi, ponekad tako punih mržnje da mi zaista nije jasno odakle toliki jal dolazi.’ I tako dalje. Oduvijek je bilo ‘hejtera’ i uvijek će ih biti. No, neće se narod dići na ‘zadnje noge’ ako je tekst o nekoj zvjezdici s estrade. Ali će ih itekako ‘stresti’ bilo koji tekst u kojem prepoznaju djelić sebe i svojeg ponašanja. Vjerojatno će se naći ‘hejteri’ i sljedećih priča u ovom tekstu.
Čips, coca – cola i sladoled
Ljetno je vrijeme doba za sladoled, cola napitke i kojekakve grickalice. Te i ostale nezdrave i kalorične namirnice su skroz u redu, tako dugo dok se s njima ne pretjera. Kad se počne doručkovati sladoled, ručati coca cola i pizza, užinati čips i sladoled i večerati sladoled, a sve dopunjeno sendvičima i brzom hranom, e tada je vrijeme za uzbunu.
Sve češće se piše o tome kako je sve više pretile djece i kako su za to krivi upravo roditelji. Na jednom masovnom roditeljskom sastanku, liječnica opće medicine sa školskog dispanzera držala je predavanje roditeljima o pravilnoj prehrani djece i o tome koju hranu bi djeca trebala izbjegavati. Roditelji su je strpljivo slušali neko vrijeme, uz povremeno kolutanje očima, a zatim je uslijedila rafalna paljba na liječnicu. Napadali su je verbalno iz svih oružja. Napadali su i školu, jer, kao, ne osigurava zdrav obrok (jedan dnevno!) djeci. Sve, samo na sebe nisu svaljivali ni ‘K’ od krivice. Liječnica je samo željela pružiti svoju stručnu pomoć, u najboljoj namjeri. Ali, dirnula je u osinjak.
A da su nam djeca sve deblja i deblja – jesu. Da su sve nepokretniji – jesu. Današnju djecu se teško može naći s loptom na ulici, ne trče, ne hodaju u školu već ih se dovozi automobilima, teško im je prehodati puni kilometar, za užinu im se u torbu stavljaju grickalice i slatka i masna peciva ili neki drugi oblici nezdrave hrane prepune ugljikohidrata i kalorija, a male nutritivne vrijednosti. Na ponuđeno integralno pecivo na školskoj užini frkču nosom. Preferiraju nezdrave hrenovke nad ponuđenim namazom od sira. Kad bi se sve prehrambene greške djece nabrajale, tekst bi bio predugačak.
Što kažu stručnjaci?
Na pretilost djece utječu: nedostatak sna, pretjerana konzumacija grickalica i slatkih sokova, prevelike porcije, ali i naivno naručivanje dječjih menija u restoranima, poglavito restoranima brze prehrane. Deblja i jedenje ispred televizora ili računala, deblja i preskakanje obroka, a najveća roditeljska greška je dozvola djetetu da samo donosi pravila oko svoje prehrane.
Naime, pojedini roditelji kako bi postigli da za obrokom svi budu sretni, često idu linijom manjeg otpora i svakom članu obitelji služe drugo jelo, ili daju sendviče tri dana zaredom kako bi izbjegli svađanja i natezanja. Ako dijete odbija jesti, stručnjaci preporučaju da se pričeka, a ne da se odmah skače i nudi mu se nešto što se njemu u tom trenu jede. Prije ili kasnije će ogladnjeti i pojesti ono što mu je bilo namijenjeno za obrok. Roditelji su ti koji trebaju postavljati pravila, a ne djeca.
Što jesti?
Teško se u današnje vrijeme baš uvijek hraniti samo zdravim namirnicama. Ljudi imaju sve manje novaca, a voće i povrće je skupo. Najjeftinija hrana je upravo ona koja i sadrži najviše kalorija, a ugljikohidrati i masti su ti koji osiguravaju osjećaj sitosti neko duže vrijeme. Osim toga, djeca i najviše vole pekarske proizvode i sendviče.
Na internetu se može pronaći mnogo članaka i savjeta stručnjaka i nutricionista o prehrani djece. U školama se organiziraju predavanja na tu temu, samo treba imati sluha i interesa. Učitelji i školski liječnici su tu da pomognu i savjetuju, a ne da se njihove riječi uzimaju kao direktan napad. Uz malo mašte i vještine, može se i s malo novaca pravilno hraniti. Nije lako, ali moguće je.
Motorijada, striptiz, Obiteljski zakon
Obiteljski zakon tumači kako mladi do 16 godina ne smiju biti vani poslije 23 sata bez pratnje roditelja ili druge punoljetne osobe u koju roditelji imaju povjerenja. Taj Obiteljski zakon je već dugo na snazi, ali nije poznat svima.
Bila je jedna motorijada. Jedna od mnogih. Sve su motorijade slične. Miris benzina, ljubitelji dvokotača, hladno pivo, rock bendovi, lijepe djevojke. E pa na toj jednoj motorijadi, iza pola noći, izveo se na pozornici striptiz. Striptizeta je i bila najavljena u programu motorijade, nije pala s vedrog neba na pozornicu. Ispod teksta koji je izvještavao s motorijade javila se ogorčena roditeljica da je to sramota, jer su striptiz gledala i djeca. U većini komentara je postavljeno pitanje roditeljici što je dijete radilo vani. Zna se za koju publiku su motorijade namijenjene i koji su sadržaji na motorijadama. Primjereni djeci i mladima zasigurno nisu. Nije Obiteljski zakon pisan reda radi već sa svrhom i namjerom.
Paralele
Paralela ponašanja često se vidi i u drugim situacijama. Kao što je roditeljica djeteta koje je nazočilo striptizu na motorijadi sama kriva što ne vodi računa gdje joj je dijete poslije ponoći (ili ga je pak sama odvela na taj skup), ali optužuje druge za svoj propust, tako se i u mnogim drugim situacijama krivica za roditeljski propust prebacuje kao loptica: s roditelja na prosvjetnog radnika, na socijalnu službu, na društvo, na vremenske prilike, na sve osim same sebe. Još 200 godina prija Krista Thou Litze je napisao: “Kada se voda na ušću zamuti, Toliko da ni ribu, ni pješčano dno, Ne možeš više razaznati, Ti kreni uz vodu ka izvoru, Sve pazeć’ da ne poneseš mulj s ušća, Na nogama, I ne pomutiš bistrinu izvora.’ Kao što se voda muti na putu od izvora ka ušću, tako se i kratki spoj u odgoju dogodi negdje u roditeljskom domu. Ma koliko se ova izjava mnogima ne sviđala.
Kad u školi učitelji primijete da dijete puši pa to prijave roditeljima, znaju dobiti ‘bukvicu’ da to nije istina i da samo mrze njihovo dijete. Kad učitelji u školi ukažu roditeljima da im dijete konzumira alkohol, znaju dobiti odgovor da je to normalno, jer ‘zašto dijete ne bi popilo koju čašicu gemišta’. Voda je često mutna, ali rijetki se upućuju prema izvoru.
A sad udri po komentarima
I zato, najlakše je pisati komentare skriven u dubokoj anonimnosti interneta. A djecu neka hrane i odgajaju neki drugi, jer onaj koji osjeća potrebu komentirati nešto gdje se osjeća prozvanim ZNA da svoje dijete odgaja savršeno.