U ova moderna vremena djeca su izložena bombardiranju informacijama pomoću kojekakvih medija. Dok su se nekad informacije djeci širile samo putem televizije (i to svega tri – četiri programa) i tiskovina, jer djeca nisu nešto pratila radio, danas se do raznih informacija dolazi i preko običnog pametnog telefona, odnosno putem interneta.
Gotovo svako dijete, još od vrtićkih nogu, zna se služiti internetom. Kako svi ti lakodostupni (namjerno su riječi lako i dostupni spojene u pridjev – op. a.) mediji utječu na našu djecu?
Crtani filmovi
Starije generacije će se s nostalgijom sjetiti sjajnih crtanih filmova iz serija o Tomu i Jerryju, Zekoslavu Mrkvi i Patku Darku, blesavom Kojotu i Ptici Trkačici, sjetit će se Kalimera, Eustahija Brzića, sjetit će se i svih fantastičnih crtića nastalih u majstorskim Disneyevim radionicama.
Nije bilo tada posebnih Te – Ve programa za djecu poput Cartoon Networka ili Boomeranga samo s crtićima. Za djecu je bio svakodnevni praznik kad su se u točno određeno vrijeme prikazivali crtani filmovi. S vremenom su ti crtani filmovi jedan po jedan nestajali s malih ekrana, a sve pod obrazloženjem: u njima ima previše nasilja.
Iste te ‘nasline’ crtiće zamijenili su neki ‘manje nasilni’, nekakvi japanski futuristički crtići, Pokemoni, Spužva Bob, Wings, Ben 10, Yu – Gi – Oh i slični. U njima kao nema nasilja. Često se u dječjoj igri pod odmorima u školi vidi utjecaj tih ‘nenasilnih’ crtića kad klinci skaču i trče po učionici ispuštajući neartikulirane krikove, oponašajući zvuk samo njima znanih vrsta oružja, bacajući se po podu uživljeni u likove svojih crtanih akcijskih junaka. To dječaci. A djevojčice se po uzoru na Wingsice odijevaju, friziraju i mažu nokte. Ne sjećam se da je ikada itko od klinaca imitirao Pink Pantera. Ili da su se djevojčice blajhale u plavo da bi sličile Štrumpfeti.
TV
O da, gotovo svaki film ili serija imaju oznaku do koje dobne granice djeca to ne bi smjela gledati. Za neupućene, to je onaj kružić s brojkom u gornjem lijevom kutu televizora.
Pitam se samo koliko roditelja uopće obraća pozornost na te oznake i koliko ih djeci ograničava pristup zabranjenom sadržajima? Najlakše je dijete postaviti pred televizor, dati mu daljinski u ruke i dijete je ‘zbrinuto’ na nekoliko sati. Gleda sve, bez reda i zakona. Gleda i filmove pune nasilja i srcedrapateljne sapunice, a čak se nekima omakne i pokoja sjednica Sabora. I onda se čudimo kad dijete zastrani u ponašanju.
Tiskovine
Srećom pa se u današnje vrijeme rijetko nađu obitelji koje kupuju novine i časopise. Kad treba donijeti iste za nastavu Likovne kulture, djeca redom donose reklamne prospekte kojekakvih trgovačkih centara. Zašto srećom? Pa zato što su tiskovine uglavnom legla tračeva i nevažnih informacija.
S naslovnica časopisa nas gledaju anoreksične manekenke, a najprodavaniji su oni časopisi i novine koji svoj sadržaj oglašavaju bombastičnim naslovima u kojima se nalazi naznaka teksta o nečijem privatnom životu. I trenutno aktualnom skandalu ili tragediji. Tragedije i skandali dižu tiražu. Ljudi vole crno i žuto.
Kao što se rijetko kupuju novine i časopisi, rijetko se kupuju i stripovi djeci, ali i časopisi za djecu. Kvalitetni časopisi za djecu nude se u školama, učenici ih rado kupuju, ali rijetko čitaju.
U tinejdžerskim časopisima i časopisima za mlade može se pročitati opet hrpa tračeva, zadiranja u nečiju privatnost (izgleda da je postalo moderno i ‘must have‘ zabadati nos u tuđa posla), savjeta kako da djevojčice od 15 godina izgledaju starije i mogu se vidjeti standardi koji se nameću djevojčicama kako-bi-one-trebale-izgledati. U školi se precizno može detektirati koja učenica čita koje časopise za mlade. One koje se odijevaju u ‘cajka’ stilu, jedu dnevno samo jednu mrkvu i zveckaju kostima po hodnicima, garantirano čitaju neko smeće od tiskovine.
Internet
Ne samo djeca i mladi, odrasli su također ovisni o internetu. O dostupnosti interneta je suvišno i pisati. Čak i naši saborski zastupnici surfaju za vrijeme sjednica Sabora.
U školama učimo učenike kako se ponašati na internetu, kako zaštititi svoju privatnost i osobne podatke, ali najčešće bi trebali prvo neke roditelje educirati o tome. Jer, nerijetko se nađu roditelji koji iskreno priznaju: ‘Ja vam se uopće ne snalazim na tom internetu i fejsbuku.’ Postoji opcija sigurnog pretraživanja i obiteljske zaštite, ali ju vrlo malo ljudi zna koristiti.
A što sve na internetu djeca mogu naći? Jednostavno rečeno: sve! Ukoliko dijete ima svoj profil na Facebook – u bombardirano je s mnoštvom sumnjivog sadržaja. Ukoliko samo surfa u potrazi za igricama, Google mu nudi svakojaka rješenja na upisani pojam.
Na internetu se mogu i gledati filmovi, crtići, serije. Ne mora se nužno “posuđivati” s interneta, postoje stranice s besplatnim online gledanjem.
Internet ima puno dobrih strana osim svog najčešće korištenog zabavnog karaktera. Ima svoju važnu informativnu ulogu. Ima ulogu u odgoju i obrazovanju. Samo treba znati naći i dozirati. Kao što doziramo lijekove.
Konzumerizam
Konzumerizam je pojam kojim se opisuje stav prema kojemu sreća nekog pojedinca ovisi o konzumaciji dobara i usluga, odnosno posjedovanju materijalnih dobara. Odnosi se na pretjeranu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari. (izvor: hr.wikipedija.org)
Svi mediji preplavljeni su reklamama. Komercijalni TV programi prekidaju svoje emisije blokovima reklama koji traju toliko dugo da se za vrijeme trajanja reklama čovjek istušira, najede, odspava i na kraju zaboravi što je gledao.
TV prodaja uvjerava ljude da jednostavno ne mogu živjeti bez nečega što oni prodaju. Internet je preplavljen sredstvima za ‘sigurno i brzo’ mršavljenje bez gladovanja i tjelesne aktivnosti.
Skoro svake novine i svaki časopis reklamiraju neko sredstvo za rast kose od kojeg kosa raste kao luda. Da, većina tih oglašivača ‘vraća novac nakon dva tjedna’ ako proizvod ne odgovara opisanom ili ako nema učinka, al u snovima.
Klinci se na to pale! Oni slijepo vjeruju svim tim šarenim lažama, gledaju reklame uvjereni da će im život biti jadan i isprazan ukoliko im roditelji ne kupe baš-to-s-reklame.
Nitko osim djece ne doživljava silne reklame ozbiljno. Zato bi se roditelji i za vrijeme ovih ljetnih praznika trebali zapitati: trebaju li svojoj djeci baš bezuvjetno dati daljinski i internet na korištenje?