Korina Kanižaj predstavlja sve najbolje što može iznjedriti roditeljski dom i jedna škola.
Prenosimo njenu pjesmu koju je na završnoj svečanosti 8. razreda ispričala roditeljima, djelatnicima Osnovne škole Hodošan i svojim školskim drugovima.
Ravnatelj i cijeli kolektiv zahvaljuju joj na suradnji i hrabrosti sve godine školovanja. Korina je prekrasan primjer skromne i vrijedne učenice koja će usrećiti i uljepšati novu srednjoškolsku sredinu. Sretno!
Hoću li se osvrnuti?
Kada prođu i posljednji dani
I ja napustim prostorije ove
Hoću li se sjetiti onog što je bilo lani
Ili ću pamtiti samo pustolovine nove
Kad ću svoju djecu u školu pratiti
Pakirati im užine i knjige
Hoću li poželjeti da mogu vrijeme vratiti
I ponovo proći sve osnovnoškolske brige
Hoću li se osvrnuti na gluposti koje smo radili
Kad smo kao gazele trčali po školi
Kad smo se kao u vrtiću bez razloga svadili
Ili na travi igrali “voli me – ne voli”
Hoću li se sjetiti kobnih ronjenja po betonu
Kad sam prvi put na bicikl sjela
Tajnovitog tipkanja po telefonu
Ili odlaženja k prijateljicama makar nisam smjela
Hoću li se smijati našim biserima na satu
Onim suzama koje su došle od smijeha
Ili kad ti mama nije dopustila pa si iš’o pitat’ tatu
Onom vremenu kad od laganja nije bilo većeg grijeha
Hoću li se, isto tako
Ponašati kao roditelji moji
Ili ću kao junakinja reći da je to meni lako
A djeca će govoriti da se mama ničega ne boji
Znam, još vremena do toga imam
Ali ipak ono brzo teče
Zato svaki trenutak motrim i snimam
Da bih kasnije mogla vidjeti jesam li zbilja imala sreće
A kad život jednog dana umoran i grbav po mene dođe
I kaže da me mora svojim crnim plaštem ogrnuti
Hoću li ga zaustaviti prije no što sa mnom pođe
I još važnije, hoću li se osvrnuti?
