Dom Stubičar su 2019. godine preuzeli i obnovili novi vlasnici Luka Šoltić i Štefan Vršić - koji je ujedno i ravnatelj. Od 1. ožujka 2020. godine imaju i podružnicu ustanove u Frkanovcu.
U Domu za starije i nemoćne osobe Stubičar u Murskom Središću zatekli smo 92-godišnju Dragicu Budin koja plete već 85 godina! Iako gospođa slabije čuje, sasvim je vitalna i dobro se sjeća mladosti. Njeni vješti prsti s pet igli (!) pletu čarape te nam istovremeno priča kako je sve počelo.
– Rođena sam 1929. godine, 2. novembra. Mama me naučila štrikati kad sam bila jako mala, a najvažnije je bilo naučiti zaštrikati petu na čarapi. Bilo nas je devetero djece… Danas pletem za zeta Đuru Varšića, on voli baš takve čarape. Živi tu, u Murskom Središću, s mojom kćeri Lidijom. Sin Bojan Budin živi u Petišovcima i za njega isto štrikam – priča nam gospođa Budin.
Otkriva nam da su njeni roditelji podrijetlom iz Rovinja. Kaže da
je za Jugoslavije dijeljena zemlja te su oni svoj komadićak pod
nebom dobili u Pince-Marofu kod Lendave (preko Mure, nasuprot
Peklenice).
Kaže da je u Domu Stubičar od 2013. godine, dobro joj je, a hrana je ukusna i obilna. Pitamo ju kako zdravlje? Kaže, sasvim dobro.
– S 15 godina života imala sam upalu bubrega, prehladila sam se kada smo se vozili na kamionu i slavili slobodu – dodaje, te zaključujemo da je riječ o završetku Drugog svjetskog rata. I kako smo došli na temu rata, tako nam, sve onako usput pletući, otkriva nevjerojatan podatak. Preživjela je najzloglasniji mađarski “radni logor”, službeno zvan Mađarski kraljevski logor za interniranje Šarvar.
– Bila sam u logoru i bilo je jako teško, imala sam samo 12 godina. To je bio jako veliki logor, zvao se Šarvar. Riječ je bila o fabriki svile i nas su stavili na vrh zgrade. Nije bilo ograde i mama se bojala da ne padnemo. Gore smo išli po lojtri. Pravoslavni pop nas je spasio da ne umremo od gladi i onda su nas otpelali u Bačku Palanku – priča nam gospođa mirno dovršavajući pete na čarapi za zeta.
SVE ZBOG ZEMLJE
Njena priča u potpunosti se poklapa s povijesnim zapisima i svjedočanstvima preživjelih logoraša Šarvara, gradića smještenog u blizini većeg Sambotela. U logor su odvođeni stanovnici Bačke, Baranje te našeg Međimurja i Prekmurja.
Mnogi ga nisu preživjeli, tjerani su na težak rad te su umirali od gladi, hladnoće, batinjanja, a neki su streljani ili obješeni. No, uz pomoć bačkog episkopa mnogi su i spašeni. Nekako je smekšao mađarske vlasti te je mnogo djece mlađe od 15 godina pušteno i smješteno u Bačkoj. Pitamo gospođu Budin (rođena Tomšić) zna li zašto su odvedeni u Šarvar?
– Znam, baš zbog te zemlje. U staroj Jugoslaviji su ju
dijelili, a kad su na vlast došli Mađari, oni su rekli da je to
njihova zemlja – kaže nam te dodaje da je tih godina i
naučila tečno govoriti mađarski.
PRONAŠLA SVOJ MIR
I tako, završene su čarape za zeta, a s njima i naš kratki razgovor s gospođom Budin koja se vratila u svoju sobu. Dodala nam je još da je, nakon svega što je prošla u životu (iskušenja koje većina ni zamisliti ne može), njoj danas prelijepo. Dani joj prolaze u spokoju, čarape se redaju kao na traci, a pletenje joj je oduvijek donosilo unutarnji mir. U društvu je pedesetak koleg(ic)a, korisnika Doma za starije i nemoćne osobe Stubičar. Za njih brine 25 zaposlenih, od njegovatelja do medicinskih sestri, tehničara, kuharica i spremačica i vlada prava obiteljska atmosfera. U dogovoru s korisnicima na meniju je domaća hrana, organizirane su mise i ispovijedi, a svi nestrpljivo čekaju proljeće kada će saditi cvijeće i uređivati okoliš Doma.
Dodajmo da su Dom Stubičar 2019. preuzeli i obnovili novi
vlasnici Luka Šoltić i Štefan
Vršić – koji je ujedno i ravnatelj. Od 1. ožujka 2020.
godine imaju i podružnicu ustanove u Frkanovcu.
