Sindikalist, radnik koji jasno govori, iz siromašne obitelji, vrijedan, skroman, pošten. Tako djeluje Dragutin Lesar
Prenosimo u potpunosti osvrt Gorana Milića za Večernji list: “Tko se još sjeća Marcelina Camacha, legendarnog sindikalnog vođe, republikanskog suborca La Pasionarije i robijaša u Frankovim kazamatima, koji je uspio sve preživjeti i umrijeti u svome krevetu, lani, u 92-oj godini? Ja ga se sjećam. I intervjua s njim u Madridu. nekoliko dana nakon Caudillove smrti kad se Camacho još krio u ilegali a ni moj crveni pasoš nije baš bio preporuka u uzburkanoj Španjolskoj.
Tada je Camacho rekao ono što opravdava usporedbu u naslovu s najvećim pobjednikom hrvatskih izbora 2011. Dragutinom Lesarom: “Ljudi ne mogu godinama, desetljećima, trpjeti da su jedni nasljedno privilegirani, a ostali potisnuti u drugi plan, etiketirani od rođenja. Ne mogu podnijeti da netko za jedan dan stekne koliko drugi za cijeli život mukotrpnog rada”.
Nije to bila neka posebna mudrost, izgovarali su te rečenice socijalisti, socijaldemokrati, laburisti i komunisti bezbroj puta u posljednjih 100 godina, ali vrag koji čuči u ljudskoj prirodi čini da nekima vjerujemo a drugima ne. Marcelino Camacho mi je tada bio kredibilan. Borac, robijaš, skroman, u debeloj, grubo pletenoj vesti (kakve su naši siromašni preci odjevali za crkvu I za pogreb), bio sam uvjeren da ne misli na vlastiti probitak, političko šićarenje, neko uhljebljenje, nego da je iskreni altruist.
Danas mislim kako je Dragutin Lesar ostavio upravo taj dojam na birače u Hrvatskoj. Sindikalist, radnik koji jasno govori, iz siromašne obitelji, vrijedan, skroman, pošten, tako djeluje. I, možda prvi put od Zrinskih, okolnost da dolazi iz Međimurja bila je veoma bitna.
Hajde probajte ugooglati riječ “tajkun” i dodajte uz nju – Zagreb, Osijek, Rijeka, Split, Istra, itd. Ima ih koliko hoćete! Ukucajte “međimurski tajkuni” I – nema ništa! Skandali u pretvorbi? Možda jedan-dva. Onda, uzmite popis političkih ličnosti u županiji. Za koga ste čuli osim za Lesara i novinara Branka Vukšića? Ako znate za Dragutina Glavinu, Nadicu Jelaš ili Sučanu Glavak, vjerojatno ste iz Čakovca ili se profesionalno bavite politikom.
Ima još nešto. Putujući Hrvatskom, uočio sam da u mjestima koja završavaju na “ec” (Čakovec, glavni grad Međimurja, Mačkovec, rodni grad Lesara, Šenkovec, mjesto školovanja) nema restauranta s janjetinom, omiljenog razloga za politička druženja i spletkarenja. Pa još nešto.
Premda su Međimurci gostoljubivi u svojim kućama, izvođenje vani na večeru je rijetka pojava. Nema free luncha, nema džabaka, plaćanja na kartice državnih firmi. A i kad se vozite okolo, nema trokatnih vila s bazenima, nitko ne gradi palače za djecu koja sigurno neće stanovati s roditeljima kad odrastu.
Izvana gledano, radi se dosta, ne živi se raskošno, ali s manje straha za egzistenciju, stabilnije svakako nego u ostaloj Hrvatskoj. Ako ljudi povjeruju da to nudite i njima, evo s minimumom ulaganja u kampanju odličnog rezultata od šest saborskih mandata.”
