(i ne samo mene!)
Koliko pamtim, a pamtim isto kao što pamte i mnogi naši sugrađani, od početka Domovinskog rata i osamostaljenja naovamo – a i ranijih godina prije toga uzvišenog čina – u Republici Hrvatskoj uvijek je (kako se to u ono vrijeme govorilo) netko protiv vlasti “rovario”, pa zašto bi danas bilo drukčije. Mnogima – navika.
Evo, baš ovog mjeseca (8. studenog 2015.) u Hrvatskoj su održani – unazad dvadesetak godina – mnogi su predviđali – za sudbinu Lijepe Naše, možda, najznačajni i najneizvjesniji parlamentarni izbori.
I, upravo se to dogodilo. Neizvjesnost je velika i još uvijek traje
Mnogi, naravno, oni s pravom glasa, izašli su na izbore i po vlastitoj savjesti, (nadam se, bez ičijeg sufliranja sa strane), dali su svoj glas onome za koga su mislili da je najbolji, najpošteniji (čuj ovo – najpošteniji!) i tako obavili svoju važnu građansku dužnost.
Štih današnjeg stanja u Republici Hrvatskoj najviše daju domaći političari premda ni utjecajne vanjske čimbenike ne treba zanemariti. Među domaćim faktorima koji drmaju politikom popriličan je broj onih koji se osim svog životnog poziva bave i politikantstvom.
Takvih je, mili bože…, k’o pljeve.
Politikanti su najagilniji i najneumorniji. Oni ne posustaju. Mute, brate rođeni, gdje god stignu (a stignu, uvijek i na sve) i mute što god se pod ovom nebeskom kapom dade i može zamutiti. Zbog svog kvalitetnog mućenja komotno bi mogli proizvoditi – prvorazredni maslac.
Naravno, njima je uvijek u prvome planu novac. I da budu što bliže skutima vlasti. A tko ima lovu taj je i utjecajan. Zbog potkupljivosti utječu i na politiku i na sva društvena kretanja.
Sebi samima smo krivi što nam je ovakvo stanje i u državi i u društvu, krivi smo što smo dopustili da nas vlastita neukost i naš mentalitet – mentalitet podaništva pred lažnim autoritetima – dovede u stanje međusobne netrpeljivosti, posvađanosti i razjedinjenosti. Strah me i pomisliti kako bi nam bilo da nas je više od četiri i pol milijuna duša. Možda bismo međusobno i zaratili, jer dopuštamo manipuliranje – nama – građanstvom.
Uvjeren sam da bismo mogli krenuti ka boljem i, za većinu, pravednijem društvu samo kad bismo poslušali dobronamjerne stručne ljude (koji se, istina, ne mogu probiti u prve redove) ljude koji bi znali i umjeli zacrtati i odrediti plan i polaznu točku, ljude koji bi nas usmjeravali ka pozitivi, da poslušamo vlastito srce, ljude koji bi vlastitim primjerom ohrabrili građanstvo da nismo jedini na svijetu, ljude s kojima ne započinje povijest ni Hrvatske ni čovječanstva, ljude koji će nas potaknuti da se otvorimo prema čovjeku, prema potrebitim, trebamo čestite, moralne i – kolikogod ovo zvučalo kao iluzija – nepotkupljive ljude. A, iskreno vjerujem, ima takvih!
Mnogo je toga što bismo trebali, morali i mogli. Ništa nije nemoguće! Samo je potrebna čvrsta volja i, ma kako bilo teško, potrebna je ustrajnost u zacrtanom. Učinimo iskorak iz ove društvene kaljuže kako bismo živjeli dostojanstvenije. Osvrnemo li se oko sebe, progledamo li i pogledamo li realnost shvatit ćemo što nam se događa i što trebamo činiti.
Sirijske i ine izbjeglice u mnogima izazivaju nelagodu, pa i strah. Zašto? Zašto zazirati od njih? Sirotinja ih se sigurno ne plaši. Plaše ih se oni koji lagodno žive – na tuđi račun. Plaše se da im ne naruše taj njihov lagodan život. Pojedinci se, javiše mediji, plaše “islamizacije Europe”. Pa, islamizacija je već odavno počela, a neki ju tek sad prepoznaju.
Zapravo, prepoznaju je kao vlastitu ugrozu!
Zar smo zaboravili muku i jad naših ljudi koji su tek s nekim sitnišem u najlon vrećici bježali pred ratnim krvolocima?
Jesmo li zaboravili kako su, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pred represijom ondašnjeg režima, naši ljudi bježali? Bježali – na zapad. Koliko znam, na istok se nije bježalo.
Na istok se tjeralo. U Sibir – u gulage!
Tad smo, naravno, bili sretni što su zapadnjaci prihvaćali naše ljude, ljude koji su bježali od vladavine loše vlasti. Zapadnjaci su im davali politički azil, davali im posao – pružajući im priliku za novi početak – za normalan život.
Ako je jedan Bog za sve ljude ovoga svijeta – iskren vjernik ne bi se trebao bojati ni vjere ni vjernika druge vjere ili je, možda, u pitanju sasvim nešto drugo? Vjera i vjerovanje je ipak osobna stvar svakog pojedinca.
I, bez obzira na žicu i sve žice koju je trebalo ili će ih trebati preskočiti – pjesnik će reći:“(…)Uvijek će biti budala i rata!” dok je jedan drugi pisac napisao: “(…)Rat je za budale!”
Francusku riječ heraldique hrvatski rječnici stranih riječi prevode kao: nauka o grbovima i ustaljena pravila o sastavljanju grbova; opisivanje grbova i njihove historije, odnosno,stematografija.
Naši stručnjaci za heraldiku svojski su se potrudili oko izrade novoga hrvatskog grba u novoj neovisnoj Hrvatskoj s čijim se rješenjem i izgledom i pokojni predsjednik Tuđman složio, a kojega je ondašnji Hrvatski državni Sabor kao takvoga i usvojio.
U Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske u Općim odredbama u članku 4. piše: U grbu i na zastavi Republike Hrvatske NE MOŽE SE NIŠTA MIJENJATI(…) dok u članku 7. Istogzakona, između ostaloga, piše da je Hrvatski grb povijesni grb u obliku štita i 25 crvenih i bijelih (srebrnih) polja tako da je PRVO POLJE U GORNJEM LIJEVOM KUTU ŠTITA CRVENE BOJE(…).
Dakle, što se tiče grba i zastave Republike Hrvatske sve je jasno, međutim, politikanti stvari gledaju drukčije. Svih ovih godina hrvatske samostalnosti naši su se politikanti toliko osokolili pa diljem Lijepe Naše uporno ističu zastave s grbom sa ili bez povijesne krune sa bijelim prvim poljem u lijevom kutu štita.
Sve se češće izrađuju i mramorni i kameni spomenici, također, sa prvim bijelim poljem u lijevom gornjem kutu štita na povijesnom grbu Republike Hrvatske.
I, što je vrlo znakovito – oni koji se busaju u prsa prikazujući sebe kao srčane borce za očuvanje Tuđmanove povijesne ostavštine – oni sve to toleriraju i ni da prstom mrdnu na sve učestalije takve podvale, a radi se o čistim krivotvorinama i omalovažavanju službenoga grba, zastave i ugleda Republike Hrvatske.
Zamislite, što je čelnik najveće oporbene stranke nedavno izjavio: “(…)smanjit ćemo plaće za 25% i ministrima i saborskim zastupnicima. Neka rade po učinku! Po učinku?
Majko milena!
Što na to reći kad je ta osoba za svog četverogodišnjeg saborskog mandata tek nekoliko puta nazočila saborskim sjednicama, osobi koja je izjavljivala da ima važnijeg posla od sjedenja u Saboru…
E, baš me zanima, i ne samo mene hoće li dotična osoba nakon formiranje nove vlasti u Hrvatskoj – ustrajati na provođenju svojega javno izrečenog predizbornog obećanja o smanjenju plaća za 25% ministrima i saborskim zastupnicima i hoće li se ozbiljno pozabaviti i ustrajati na svome domoljublju da više nitko ne omalovažava ni grb ni zastavu Republike Hrvatske!
