Radio mehaničar iz zagrebačke Dubrave sa svojim vatrenima nemilice gazi sve pred sobom na zgražanje kompetentnih i vrhunskih športskih novinara i navijača koji u bijesu što ne mogu razbijati stadione diljem Hrvatske i Europe, utjehu traže u najgolčinama nekakvih Miralema za koje se ne zna odakle su i čiji su.
Istovremeno od javnosti kriju pravu ljepotu od gola Marcela Brozovića koji je već sada bolji od reprezentativnog, ne i Realovog Modrića. Ne vide ili ne mogu kompetentni novinari i navijači prežaliti činjenicu kako su vatreni sa svojim radio mehaničarom jedini s prostora bivše države koji su se plasirali na Europsko prvenstvu u Francuskoj iduće godine.
Naravno, ako se Francuska do tada oslobodi straha od terorista koje su do pred par godina skupa sa svojim prijateljima s onu strane velike bare nazivali borcima za slobodu. Nekako si sada na obljetnicu pada herojskog grada Vukovara mislim, kako je sada svim tim močnicima došlo na naplatu to što nisu zaustavili krvavi pohod JNA i srbočetnika na Hrvatsku i njezin Grad Vukovar.
Istina, nije mi nti malo drago što su u Francuskoj stradali nedužni ljudi, ali ako znamo da su u Hrvatskoj od 1991.do 1995. stradavali isto tako nedužni ljudi, onda je red da se Francuzi, Nijemci, Nizozemci, Amerikanci i drugi zapadnjaci zamisle nad stvarnošću da nisu pomogli Hrvatima, a mogli su i možda bi danas i njima bilo lakše. Ne bi se trebali bojati svake torbe koje se nalaze po njihovim gradovima ili zračnim lukama. Jer, nije u svima eksploziv ili neka druga naprava koju bi mogli postaviti borci za slobodu.
Hrvatski pobjednički narod ide dalje, pa makar nas Slovenci sto puta ogradili bodljikavom žicom od Bukovja do Sečovja. Kada nas nisu slomili istočni bratski narodi, neće niti zapadni susjedni i bratski narodi i narodnosti. Ne može Hrvate zaplašiti slučajni slovenski premijer Cerar, koji je uistinu slučajan, kao da ga nisu izabrali sosedje Janez in Mojca. Čestitam Dejanu Šantlu na odabiru pjesmi i glazbe u jutarnjem programu svog radija na Dan sjećanja na Vukovar.
Hrvatska još uvijek čeka svojeg Viktora Orbana, ma koliko mnogi o tome šutjeli. Ali, Viktora niti otkuda, već samo Mostovi, SDP i HDZ i po koji Juda, kojima hrvatski Viktor nikako ne odgovara. Kao što im ne odgovara niti ZID. Most se čas oslanja na lijevu, čas na desnu obalu, nešto slabije na desnu i stvarno se bojim kako bi smo mi to prolazili preko takvog mosta. Kao što prolaze hrvatski ljudi koji imaju kredite u švicarcima, a prolaze kalvariju i osjećaju se jadnije nego ikada, makar im Lalovac obećavao ovo ili oo, kad sam priznaje da banke a ne Vlada upravljaju Hrvatskom.
FINA nikako da se umori i već je na zahtjeve raznih vjerovnika blokirala skoro polovicu hrvatskih državljana, po ovoj ili onoj osnovi i to nastavlja činiti i dalje i to još revnije ne zgražanje ljudi koji su pred desetak godina bili vrijedni radnici, službenici, poduzetnici i poljoprivrednici, a danas robovi s velikim izgledima da kao takvi, kako bi kazao Alojzije, ostanu i do odlaska na drugi svijet, nakon čega će FINA perušati djecu i nasljednike njihove. Hrvatskoj je i u ovom primjeru potreban domaći Viktor Orban, koji će prvo braniti ljude a potom ustanove koje žive na grbači hrvatskog malog čovjeka kojeg su prevarili i banke i poslodavci, sudovi i odvjetnici.
Minulih dana susreo sam razgovarao i s dosta naših ljudi koji rade u Austriji te ih pitao hoće li doći na neka od događanja u Hrvatskoj, no svi, ali baš svi su mi odgovorili u stilu, Štef nije ti Austrija Hrvatska.
Pak Bože, znam da nije i ne može biti rekoh i upitah ih odakle ste vi otišli u Austriju gdje prodajete znanje stečeno u Hrvatskoj. I kamo se vračate svakog monata ili wochea? Znam i osjećam u dubini srca kako su ti naši ljudi potpali pod utjecaj kapitalizma koji u njima za tisuću i nešto eura mjesečno ubija hrvatsku dobru dušu.
Stoga sam još ljući na hrvatske vlasti koje u Domovini ne stvaraju uvjete za nova radna mjesta na kojima bi radila hrvatska mladež i sebi i roditeljima koji su ostali bez posla, primanja i mirovina osigurali mirniji život. I dalje tvrdim da Zoran Mamić nije trener za Dinamo i da je Marko Pjaca strašna faca kojoj treba ne minuta neko ura prigoda dati u modrom sastavu i vatrenima.
Ima li nešto dobro i lijepo u Hrvatskoj i Međimurju? Ima i o tome slijedeći put. I ne zaboravimo Vukovar, nikada i nigdje!
