Protekli dani za mnogo ljudi bili su teški, za neke i preteški, poglavito za one koji imaju dugovanja prema bankama i ustanovama i bude se i liježu s ovrhama na ionako minimalnim primanjima. Puno hrvatskih državljana i nadalje je razočarano pravosuđem i sudovima, općinskim ili županijskim, svejedno. Jedna žena u Novakovcu kazala mi je neki dan, da je izbori za novi Hrvatski sabor uopće ne zanimaju, jer bili na vlasti sadašnji ili došli novi, za nju neće donijeti ništa bolje, jer niti jedne ne zanima, običan i obespravljen mali čovjek, radnik, ratar ili prijevremeni umirovljenik.
Pravica nikoga u biti ne zanima, u što se žena uvjerila nekoliko puta kada je htjela ostvariti svoja prava, a na suprotnoj strani je bila vlast. Slavni i znameniti Voltaire je napisao: ‘Opasno je biti u pravu kada je Vlada u krivu’.
Hrvatska je izgubila ili ostala bez PBZ Indoorsa. Mediji su se raspametili i rasplakali jer smo, kako kažu, ostali bez događaja nemjerljive vrijednosti i sada bi svi trebali biti tužni i žalosni, jer nećemo u bijelom Zagreb gradu gledati svjetske teniske veličine.
Mislim si, Bože sveti koliko je velikih stvari Hrvatska izgubila, poglavito svoje mladeži, ‘ranih devedesetih’ u obrambenom Domovinskom ratu, a sada je gubi jer moraju u svijet ‘trbuhom za kruhom’. I kao, nikome ništa, to je tako. Ali biti bez Đokovića, Troickog, Seppia i drugih zvijezda na PBZ Indoorsu, to je teško podnijeti.
Tužan bijah prošlih dana kada sam čuo više ljudi koji se deklariraju i prikazuju kao vjernici-kršćani, kako ‘grdo’ govore o izbjeglicama iz Sirije, Afganistana, Iraka i drugih istočnih zemalja. Govoraše kako su to sve neradnici, lopovi, šverceri, sumnjivi tipovi koji nisu iz svojih država otišli zbog rata i smrtnog straha, nego da galantno žive na ‘grbači’ europskih zemalja. Podsjetio sam ove koji ‘grdo govorahu’ kako je i Isus Krist bio izbjeglica, kada je sa svojim roditeljima, pred Herodovim prijetnjama bježao iz svoje zemlje Izrael u Egipat.
Nije mi ništa pomoglo. Primjerom iz Isusovog života nisam im srca omekšao. Izbjeglička kriza, predstojeća utakmica ‘Vatrenih’, nadolazeći parlamentarni izbori, problemi sa ‘švicarcima’ i ostale stvari u drugi su plan stavile pitanje kada će Papa Franjo proglasiti svetim hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca. Postupak za proglašenje je završen, ali zapelo je sa Srpskom pravoslavnom crkvom i Republikom Srbijom, koji ne mogu ‘smislit’ Stepinca sveca. Papa Franjo je osnovao nekakvo srpsko-hrvatsko povjerenstvo koje se treba dogovoriti je li Stepinac uistinu zaslužio svetost.
Mislim si, kao i puno Hrvata i Hrvatica, kako je grozno da Beograd odlučuje može li blaženi Alojzije Stepinac biti svetac Katoličke crkve. I ustvrđujem, ako Beograd o tome odlučuje, onda je bolje da Stepinac i ne bude službeno proglašen svetim. Stepinac je za prave kršćane i katolike odavno svetac. Boga molim neka oprosti svima nama, ako krivo rasuđujemo i nismo u pravu. Nije to opasno, nego nešto drugo, ono o čemu Voltaire piše, ma na koju se to Vlast odnosilo.
