U političkom životu Republike Hrvatske zavladala je odveć neobična, pa i neprimjerena nestrpljivost. Osobito se to vidi kod onih političara koji su (a svi oni sebe smatraju sposobnima?) – pod odmah (ne, ne mislim na onaj hit “za dom(…!”) – zaozbiljno, spremni preuzeti vlast. I, naravno, vladati. I državom i narodom.
Bit će da je moj nekadašnji šef potpuno bio u pravu kada je rekao: “vlast je slast!”, ali rekao je još nešto: “(…) ljudi su najpokvarljivija roba!”
Narod kaže da vlast, a osobito politička moć i novac, kvari ljude. Je li ova narodna mudrost istinita i bi li se ona mogla primijeniti i na naše političare? Ako je ta mudrost točna, ne razumijem čemu su nam oporbeni političari toliko nestrpljivi pa žele doznati točan datum nadolazećih parlamentarnih izbora?
Oni, koji se nadaju pobijediti i preuzeti vlast u državi, pretpostavljam, valjda, ne strahuju da bi – gore navedena sentenca – vrlo lako mogla i njih obilježiti. Hoće li s takvom “stigmom” moći živjeti i mirno spavati? O, hvala lijepa! S takvim bremenom na duši – ja im ne bih bio u koži.
Ni našem premijeru nije lako? Osobito mu je teško pri duši zbog problema s kojima se mora hrvati? Svoju zabrinutost o stanju u državi premijer vraški vješto skriva ali, vjerujem, u njemu pravi gejzir ključa. Nije mu svejedno ni kako će proći na predstojećim parlamentarnim izborima. Velik je teret na njegovim plećima, “jer gladna i razjapljena koalicijska usta treba ‘nahraniti’.”
Čemu toliki pritisak na Milanovića da objavi datum izbora? Dovoljno je primijetiti – naravno, osim oporbe i crkvenih prelata (koji od prvog dana traže smjenu ove “nenarodne” vlasti) – da je sindikalna aktivnost u Hrvatskoj naglo živnula. Valjda premoreni od neprestanog drukanja protiv vlasti uzeli su predah od javnih sindikalnih akcija. Sva je prilika da ponovo pokrenu “izbor”sindikalne košarice i da nas informiraju o cijenama peršina, vlasca, brokule, mrkve, poriluka, kelja… Sindikati su radnicima prava podrška. To se ne može zanijekati.
Od prvoga dana mandata Predsjednica RH zaziva zajedništvo, međutim, to njeno zajedništvo nekako baš i ne pada na plodno tlo, jer i za nju je porast BDP-a od 1,2% na godišnjoj razini, ne odveć značajan, no ipak, složila se, bolji ikakav nego nikakav rast, pa se čini kao da i ona podržava oporbu da čim prije smjene ovu “nenarodnu” vlast!
Dok je BDP padao nije bilo ovolike povike na vladajuće, pa ispada da je oporbi žao što su današnji vladajući konačno dočekali porast BDP-a. Eh, što ti je jal i zloba. Čim je krenuo oporavak – opet ne valja.
Ne valja, pa ne valja, sve dok se na Markovu trgu ne dogodi smjena vlasti, a kad se makne Milanović – poteći će med i mlijeko! Tko u to ne vjeruje – uvjerit će se – vrlo brzo!
S malih ekrana svakodnevno odzvanja pokuda na vlast zbog mizernog porasta od 1,2% BDP-a.
– Pojedinci su izgleda nesretni što izlazimo iz krize?!
– Gdje se zagubilo ono, toliko naglašavano, “zajedništvo”?
– Gdje je dobronamjernost političkih elita? Svih – od A do Ž?
– Pa, čija je ovo Hrvatska?
– Zar ne pripada nama i svima koji dišu u njoj i za nju?
Eto, napokon je vlast doskočila gladnoj djeci u našim školama. Tim Vladinim činom su saborski zastupnici izvisili, jer su još pred godinu i pol kanili od svoga saborskoga paušala donirati za prehranu materijalno slabostojeće školske djece.
Ideja im je uistinu bila plemenita samo, čulo se iz saborskih klupa, nisu umjeli osmislili model kako svoj hvale vrijedan humani čin provesti u djelo. No, najvažnije je da se vlast pokazala socijalno osjetljivom, da je brza i učinkovita, i u ciglih godinu i pol dana riješila problem toplih obroka za sve učenike. Naravno, time je pobrala nepodijeljene simpatije školaraca i njihovih roditelja.
A, ako bude sreće – pobrat će i pokoji politički bod na izborima! Pa, kako ne zapljeskati na ovolikoj humanosti naših vladajućih?! Bravo!
– Na upit novinara: Kada će biti izbori? – Gospodin Milanović odgovara: Izbori će svakako biti. Predsjednica RH o tome odlučuje, a ne ja. Uistinu, izbori će biti samo još ne znamo kada, međutim, kvaka i dilema je u tome: – Od silnih ponuđača “meda i mlijeka” za narodne mase, pitanje jest, koga birati i odabrati?
Jer, od kandidata na našemu političkom nebu malo je njih koje ne poznajemo i koji se nisu okušali u vladanju, koji se nisu učili vladati, ali ne i naučili, malo ih je koji umiju suvislo javno međusobno komunicirati. Rijetko koji od njih može dobiti prolaznu ocjenu iz vladanja. I u Vladi i izvan nje kao i u Saboru i izvan njega.
S našim blagoslovom – svatko od njih se uči vladati narodom. Međutim, ne i sa samima sobom (primjera je bezbroj) i nitko od zvaničnika nije smogao hrabrosti i osobnog poštenja priznati da nije za taj posao. A njihove plaće? Nisu zanemarive. Osobito nisu zanemarive njihove privilegije!
Ako sami ne umijemo prepoznati kvalitetu i kapacitet ponuđenih kandidata na kandidacijskim listama i njihovu političku opciju za vođenje države, naši prelati bi nam svakako u tome mogli pripomoći. Možda, čak, nekoga i preporučiti?! Ne bi to bilo ništa čudno…
Ma, čemu uopće nestrpljivost oko datuma parlamentarnih izbora? U datumu ne možemo pogriješiti. Pogriješiti možemo, jedino, u izboru!