Prvog dana srpnja 2013. godine Republika Hrvatska je kako se tada reklo, ušla u punopravno članstvo, odnosno postala je punopravna članica Europske unije. Danas, dvije godine poslije tog događaja kojem je prethodio referendum na kojem su tijesnom većinom žitelji Hrvatske rekli DA ulasku Hrvatske u EU, kao i mnogi, gotovo svi hrvatski državljani pitam se što imam i imamo od tog interesnog i interesantnog braka s ostalim članicama unije od koji neke (Velika Britanija, Grčka….) već žele ili čine poteze da iz nje(ga) istupe.
Nisam na referendumu glasovao ZA i nisam od onih koji su vjerovali kako će nam EU donijeti hrpe novca i lagodan život i danas mogu reći da smo od članstva u Europskoj uniji dobili vrlo malo, gotovo ništa u odnosu što smo sve dali i dajemo.
Dovoljno se samo sjetiti generala Ante Gotovine i Mladena Markača i Haškog suda, koliko je tada i tamo ali i kod kuće Hrvatska i njezino državno vodstvo bilo ponižavano. Koliko toga Hrvatska je morala ispuniti, obećati ne i tražiti kako bi nakon dugih godina svanuo taj 1. srpanj 2013. da europski moćnici kažu kako smo postali puno pravni članovi zajednice.
Na žalost od punopravnosti gotovo da nema ništa,a najbolje se to vidi kako još uvijek premda u EU trebamo na granici sa Slovenijom trebamo policiji predočiti osobne isprave i strepiti neće li nam nešto pronaći. Dvije godine poslije ja se na graničnom prijelazu sa Slovenijom osjećam jednako podcijenjeno kao i godinama prije, a jedni i drugi smo punopravni članovi unije.
Što sve Hrvatska treba trpjeti, poglavito hrvatski branitelji koje svi i svugdje mogu uhiti po nalogu Srbije u kojoj ratni zločinci i krvnici Vojislav Šešelj i Goran Hađić ismijavaju Hrvatsku i Haški sud. Pustimo na stranu što Hrvatska vlada i poglavito ministrica vanjskih poslova u ovom primjeru iskazuju potpunu nesposobnost i podložnost europskim moćnicima, bilo bi logično da nam EU bude kao brat ii sestra. Da nam pomogne, a ne da nas ugnjetava s različitim zahtjevima i ultimatumima prema susjedima koji su ubijali naše ljude i palili naše domove.
Koliko su samo novčanih i drugih kazni, otkako smo u EU platili naši nogometni klubovi i reprezentacija!? Koliko odigranih utakmica bez gledatelja!? Koliko prijetnji sankcijama, izbacivanjem iz natjecanja, diskvalifikacijama, oduzimanje bodova….. Zar se tako radi članici “velike obitelji slobodnih naroda i narodnosti”!?
Kako teško i pod kojim uvjetima se hrvatski proizvodi mogu plasirati ne EU tržište, a kako lako se iz drugih članica unije oni prodaju diljem Lijepe naše domovine!? I na kraju, trebali bismo plesati od veselja što od 1. svibnja 2013. Hrvati i Hrvatice, građani i građanke Hrvatske ne trebaju radne dozvole u Njemačkoj i drugim zemljama drage nam unije.
Zar ne bi bilo prijateljski da Nijemci i drugi u Hrvatskoj otvaraju tvornice u kojima bi hrvatski ljudi i poglavito mladež u svojoj domovini radili!? Pokušavam se sjetiti što nam je dobro donijelo dvogodišnje članstvo ili brak s EU, ali ne mogu. Strane banke to sigurno nisu, UEFA sigurno nije, Sud u Den Haagu sigurno nije, Bruxells sigurno nije.
Onog dana kada više na granici sa Slovenijom policajcima neću trebati pokazivati osobnu ispravu, reći ću da je Hrvatska punopravna članica Europske unije. No, pitanje hoću li to obzirom na moje godine dočekati. Došao mi je dok razmišljam o istinskoj punopravnosti Hrvatske u EU na misao vic o dva svećenika koji razgovaraju i jedan upita kolegu, hoće li se njih dvojica dočekati da se ukine celibat, na što upitani odgovori: “Nas dvoje teško, ali naša djeca bi se mogla toga dočekati”.
