Trudili su se opaki vjetar, političari i teroristi svih vrsti, naziva i boja pokvariti mi uskršnje blagdane i moram priznati da su i uspjeli. Nisu mi uspjeli oduzeti radost zajedništva obitelji, zadovoljstvo što sam prijatelju i prvom međimurskom voćaru Mladenu Dobraniću uljepšao trenutak proslave 60. rođendana i još nekih drugih zadovoljstava.
Uspjeli su mi raspoloženje i radost slavljenja Kristovog uskrsnuća pokvariti luđaci koji su napali autobus s nogometašima u Turskoj, mučitelji Palestinaca i kršćana na bliskom istoku (tako smo to područje nekada zvali), domaći političari koji se natječu koji će snažnije ocrniti hrvatske branitelje koji prosvjeduju u zagrebačkoj Savskoj ulici i njihovog kolegu i čelnika Đuru Glogoškog, kao i četnički vojvoda Vojislav Šešelj koji je spalio hrvatsku trobojnicu. Palo mi je napamet, kako bi isto to učinio košarkaš Vlade Divac, ali na sreću nije imao upaljač, te je hrvatsku trobojnicu samo skinuo i bacio na pod.
Opaki vjetar već je nanio ogromne štete voćarima, a da ne govorim o štetama koje su nastale u dijelovima države gdje je zaustavljao promet i ljude.
Naravno, puno je više bilo lijepog, a osim domaćeg ambijenta i Mladenovog rođendana, jasnih i odrješitih poruka hrvatskih biskupa, jako lijepo i ugodno mi je bilo na Uskrni ponedjeljak, gdje drugdje nego u Svetom Martinu na Muri, gdje su Belovićevi i Kocijanovi “oldtajmeristi” započeli ovogodišnju aktivnu i siguran sam atraktivnu sezonu. Tisuću ljudi ispunilo je prostor Trga svetog Martina i okolnih ulica, a više od sto različitih starinskih i za ovu prigodu dotjeranih vozila međusobno se zrcalilo i davalo prekrasnu sliku svakom oku.
Kao i uvijek župnik velečasni Herceg i načelnik Makovec, svoj su posao briljantno odradili na radost i zadovoljstvo svih nazočnih. Mnogo puta pitao sam se, zvuči li pjesma “Ima jedna duga cesta”, ig dje drugdje tako lijepo kao Uskrsnog ponedjeljka na svetomartinskoj svečanosti “oldtajmera” iz grla svetomartinskog Župnog zbora?
Gotovo sam siguran, da toga nigdje nema. Na tom i takvom druženju, pristupiše mi dva naočita muškarca, zažele Sretan Uskrs, pitahu kako sam i kad će kolumna na eMedjimurju, pohvališe moje pisanje, što mi svakako godilo, jer ima i drugih mišljenja, te postaviše otvoreno pitanje: – “Zar vi ne biste kupili kuću koja je zbog ovrhe na dražbi”?
Takvo me pitanje iznenadilo, a vidio sam i desetak ljudi koji su čuli pitanje i očekivali moj odgovor. Odgovorih: “Ne, nikada ne bih kupio kuću, koja je na javnoj dražbi zbog ovrhe, kao što ne bih kupio niti bilo koju drugu ovršenu stvar, kao što da sam vjerovnik ili nekakav bankar i slično, ničiju kuću ne bih nikada ovršio”. “Svaka čast, kad tako kažete i mislite”, rekoše muškarci, a ja bih sretan što ima ljudi koji razmišljaju poput mene.
Mislim si, kad bi svi ljudi bojkotirali prodaju ovršenih kuća, ne bi bilo toliko nesretnih ljudi i toliko bezdušnih kupaca nečijih žuljeva i vjerojatno bi se dugovi naplatili drugačije. A. možda i dugova ne bih bilo da neljudska privatizacija nije provedena i nemoralna tajkunizacija zaživjela. No, znamo dobro mi kršćani, da bez patnje i žrtve Uskrsa ne bi bilo.
