Opće poznata stvar jest da se u nogomet i u politiku u Lijepoj Našoj svi razumijemo i da o tim važnim stvarima svatko ima svoje mišljenje i svoj stav.
Jer, što je čovjek bez vlastitog mišljenja i vlastitog stava – bilo o nogometu i pak o sveprisutnoj politici kao nekada časnoj ljudskoj aktivnost. No, nevjerodostojni političari narodu su totalno ogadili politiku, srozavši i svoj i ugled politike na najniže grane.
Sjećam se noći kad je za izbornika naše nogometne reprezentacije predložen današnji naš izbornik, a on, ne nasjedajući na osporavanja za ovo ili ono, nije se dao navući na takve priče i novinarska podbadanja, već je – vjerujući u sebe i svoju viziju što će i kako činiti s reprezentacijom – prihvatio izazov i, eno ga, još i danas je na kormilu “vatrenih”.
Reprezentativci nam većinom igraju u inozemnim klubovima, a izborniku je spočitavano što živi u inozemstvu dok će reprezentativce, ma zamislite, okupljati i trenirati – u Hrvatskoj. Kao igrač bio je radišan i korektan, a nas je ovakve dobronamjerne zasmetalo što se za njim ne vuku “repovi” da ga po običaju čerečimo kako samo mi to znamo.
Mudar čovjek mudro je odlučio. Odlučio je držati se svog stava i svoje vizije o reprezentaciji. Zašto? Pa, zato što se odmaknut na pristojnu udaljenost od nas i naših običaja (naš poznati jal i mentalitet, svakoga tko išta vrijedi, nemilice uništava) kudikamo bolje vide postojeći problemi.
Dakle, kod izbornika “vatrenih” igraju samo najzdraviji i najspremniji igrači. U profesionalnom sportu nastupaju samo zdravi igrači. Takva su pravila. Tako se hoće, može i mora. Bolesnima i zabušantima nema mjesta na terenu.
Međutim, nogometni princip selekcije kadrova u politici je gotovo nemoguće primijeniti! Jer gospoda neće, jer ne žele. Ne žele ni razgovarati o toj temi, a kamoli organizirano otići na liječnički sistematski pregled… Sve dok političar ne zabrazdi, pa stranci i društvu učini nepopravljivu štetu – “izborniku” vladajućih ništa nije sumnjivo.
A, zašto mu nije sumnjivo? Zato jer onaj tko je zabrazdio za sebe se pravovremeno pobrine, a ako ga slučajno ukebaju s “prstima u pekmezu”, grijehe će “okajati”, najčešće, u nekoj pučkoj kuhinji. Promatrajući na Internetu fotografije svih naših (151) saborskih zastupnika, čovjek o njima može misliti koješta. Naravno, red ih je poštivati jer ih je netko, vjerujući da su časni i pošteni, izabrao da nam kroje sudbinu.
Ali, koliko je njih (od te 151 osobe) opravdalo svoj izbor za Sabor i koliko njih, nas, birače uvažavaju to je drugo pitanje. Prema dosadašnjoj praksi kako rade i kako se u Saboru ponašaju – trebali bismo im referendumom dokinuti saborski imunitet. Pa, kome je do svađe i međusobnog vrijeđanja, eno im birtija, nek’ u njoj larmaju do mile volje. Ali, ne za naše pare. Nek’ ih o svome trošku kamere snimaju, a mogu se i mlatiti ako im se prohtije.
Najlakše se bezbrižno nalaktiti na saborski imunitet, pa udri brigu na veselje. Vrijeđaj i etiketiraj koga se sjetiš, sve se pozivajući na osiromašeni narod. Iz objavljenih fotografija (bez tona) pozornijim promatranjem, donekle se može zaključiti tko nas sve prezentira u najvišem zakonodavnom tijelu. Tko nam kroji gaće. Ali, kad je ton uključen, tek tad se čuje i vidi– raskoš!
Mi, pak, poput onoga biblijskog Joba, strpljivo podnosimo njihova neprincipijelna i neukusna međusobna prepucavanja. Kao nagradu što smo ih birali, u brk nam se smiju, jer nitko nas toliko ne podcjenjuje kao što nas podcjenjuju političari. Tako nam odgovara, jer da nije tako učinili bismo nešto. Mijenjali bismo i njih i način parlamentarnih izbora, a i način vladanja.
Možemo mi to samo kad bismo htjeli! Međutim, kukavice smo za takav korak, za iskorak ka boljem i pravednijem društvu. Samim tim što ih trpimo ovakvima kakvi jesu, dajemo im legitimitet da nastave po starom. Pa, otkud nam onda moralno pravo kritizirati ih. Ovoliko licemjerni, kakvi smo, nitko se ne želi založiti ni izložiti(…). Oni to znaju, pa čine marifetluke.
Za sva naša prigovaranja živo im se fućka, jer to je sve što umijemo. Najodlučniji smo za šankom, na baušteli, u frizeraju, na tržnici… I, bit će nam ovako, sve dok šutljiva većina masovnim izlaskom na izbore ne izrazi svoje mišljenje o politici i političarima. Sve dotad ćemo biti zadnja rupa na njihovoj svirali.
U politiku se, naravno, svi razumijemo. Komentiramo vladajuće kao i nadolazeće “igrače” koji kipte od nestrpljenja kad će u prvu postavu. Da zavladaju već pripremljenim terenom.
Da naš “izbornik” vladajućih ima dobar pregled “igre”, da – poput nogometnog izbornika – ima viziju ne bi – (kako je poznati ljubitelj umjetnosti i prepariranih životinja po izlasku iz pritvora izjavio: “muž zadnji dozna”) – posljednji doznao za nečije “prste u pekmezu” i ne bi mu novinari otkrivali mućak – u košari punoj jaja.
Eto, i Crkva se negativno izjasnila protiv medija koji su objavili priču o onome nesretniku kojega roditelji poput malog djeteta njeguju s njegovih 1250 kuna mjesečno državnog novca! Jer, kako pokojni, don Branko Sbutega u svojoj knjizi “Kurosavin nemir svijeta” na pitanje novinara… o svećenstvu u politici, kaže:
“Katastrofa! Jednako za politiku kao i za svećenike!” Citirajući Isusa kad govori apostolima: “Vi ste za svijet, ali niste od svijeta!” “Politika jest od svijeta, ali nije uvijek za svijet, jer se hrani onim što svijet nudi, često rabeći sadržaj protiv svijeta i svaka politizacija svećenstva bila bi negativna!”
Ali, tko čita takva štiva i tko još mari za mišljenje istinskog intelektualca? Tko mari za poruke dobronamjernih i čestitih ljudi kad se i u domaćoj baruštini sasvim dobro lovi, a od ulova još bolje živi. Nas građane tek rijetki uzimaju za ozbiljno. Zato nam i jest ovakvo stanje u državi.
Ako je slobodno preporučiti političarima: Ne podcjenjujte narod! Mudrosti više, gospodo, mudrosti! I, smanjite apetite! Nadahnite se mudrošću i uvažavajte onoga nasuprot vas, jer nitko nije dovijeka!