Suvišno je ponavljati da je život borba. Svakodnevna borba. Tko hoće živjeti mora disati, jesti, piti vodu, raditi… Pa, sad, mnogi baš i ne moraju raditi i piti – vodu. Takvima s nebesa sve padne na pladanj, a oni, eto, bogomdani, samo uživaju. Ima, ima takvih slučajeva.
Srećom, takvi su u manjini. Takvi ne znaju što je prava radost življenja, jer im je sve omogućeno i servirano na tanjuru. Ne mogu se oni mjeriti s nama običnim smrtnicima koji znamo što je rad, što je muka. A znamo i što je trpljenje. Ne znaju takvi koliko je zadovoljstvo nekome tko za uloženi trud poluči dobar rezultat.
Pa, evo, i ja se svakodnevno iznova borim i ne odustajem od realizacije zamisli koju sam sebi postavio za cilj. Naime, o čemu je, riječ?
U prilici sam (ponekad i u neprilici, ali bilježim veselije trenutke!), poput ministra Marasa, obilaziti male i srednje poduzetnike. Obilazim ja i velike tvrtke, moleći ljude dobre volje za novčani prilog za tiskanje moje, druge po redu, knjige – “OSVRTI…” Pojedinci obećaju pa “zaborave” na dano obećanje. Nekima, pak, dalje od porte i portira na ulazu u njihovu tvrtku, stečenu u pretvorbeno vrijeme, ni primirisati ne možeš.
Minulog ljeta, više slučajno nego planirano, pomalo neoprezno, pristao sam na avanturu tiskanja knjige mojih – unazad dvije godine, na portalu eMedjimurje.hr – objavljenih kolumni. Kažem to stoga što sam već i zaboravio kroz kakvu sam “kalvariju” prolazio prije desetljeće i po kada se tiskala moja prva knjiga – “Svjedok vremena”.
Tad sam rekao – “Nikad više…!” Ako je slobodno udijeliti savjet: “Nikad, ne recite – nikad!” Dakle, nisam najsretnije procijenio koliki je napor potreban za tiskanje knjige, zaboravio sam i na svu “draž” prikupljanje donacija, a malčice sam precijenio i svoje fizičke mogućnosti.
Kako sam poodmaklih godina – s psihičkim i umnim sposobnostima još uvijek nisam ni u minusu ni u blokadi – razumije se, nisam više onako agilan kao pred petnaest godina! I, što je tu je, tu sam gdje sam. Naravno, nije mi lako. Zapravo, sve skupa mi je prenaporno i zamorno. I fizički i psihički, ali zato – kad knjiga dođe do ruku čitateljstva – zadovoljstvo će biti veće. Da, da, bit će i veće i slađe – zbog mnogih odricanja…
Potporu dragih osoba, prijatelja, poznanika i znanaca, pa i nepoznatih dobrih ljudi, uistinu imam. Pružajući ruku dobrote mnogi pomažu, meni, nepoznatom čovjeku i zbog toga se nadam uspjehu! Hvala im na nesebičnosti!
Zašto ljudi to čine, ne znam? Možda osjete dobronamjernost, možda moju iskrenost – što li već, ne znam?! Iscrpljujuća je to borba. Ponekad uspješna, ponekad manje uspješna, ponekad se borim s “vjetrenjačama”. Međutim, borba ne smije stati, jer tko zastane il’ odustane… – propušteno ne može nadoknaditi… Zašto?
Zato što se ovaj (iz svemira viđen) plavi planet vrti. Ne vrluda poput nekih naših političara već ujednačenom brzinom i u jednom smjeru, se neprestano vrti. Da priroda nije tako posložila stvari, već odavno bi neki mudrijaš smjer vrtnje preusmjerio – kao što su štošta već preusmjerili – u svoju korist.
Zbog onih koji oklijevaju il’ odustanu od svakodnevne borbe – Zemlja neće usporiti i pričekati da uskoče na životni “vrtuljak”, da nastave borbu – za opstanak. Zato, treba živjeti – sada i ovdje, jer – ma kako tko tumačio – nema “reprize” života! Obilazeći tvrtke u gradu i okolici svakakva iskustva sam doživio; od onih s uvažavanjem do manje ugodnih s ne shvaćanjem posla kojim se bavim i zbog čega ih molim pomoć…
Sve je to, kažu, ljudski. Međutim, u ono “ljudski” ponekad se utrpa koješta… Minulog petka – tragajući za donatorima – našao sam se u novome kvartu našega grada (kvarta u nastajanju) s prekrasnim zgradama, pravim viletinama, nadajući se uspjehu. Već na prvim vratima – na koja sam ušao, još brže kroz njih izišao – sjetih se pjesme: “Sve uzalud bješe moja nada…” a i one “Što je meni ovo trebalo…?”
U velebnoj novogradnji – naziv tvrtke nad ulaznim vratima – navodio me na pomisao da tvrtka posluje dobro. Da joj ide. Misleći da ulazim na glavni ulaz u zgradu ušao sam – u kancelariju! Privatnu. Uz zatečene četiri, bijah peta osoba u kancelariji, meni nepoznate djelatnosti među nepoznatim ljudima. Mirisalo je na obiteljsku idilu.
Meni zdesna, jedno drugome nasuprot, nalazio se mladi par. Svatko od njih sa svojim mislima, svatko za svojim računalom. Nasred prostorije stajala je, pretpostavio sam, “majka” ono dvoje mladih za računalima jedući pitu dok je, meni slijeva, u dnu prostorije, prosijedi šezdesetogodišnjak prelistavao nekakve papire.
Dobar dan i dobar tek! – pomalo iznenađen prizorom, rekoh veselo. “Dobav dan!” – uzvrati, gospođa -“majka”. “Fto tvebate?”- preko zalogaja pite – pita me uvažena… Govorim joj tko sam i zašto sam tu, usput joj pružajući na A4 formatu napisanu Zamolbu…
Gospođa-“majka” – sad već – prema meni okrenutom gospodinu (pretpostavljam, svome mužu) pruža moju Zamolbu… kazavši: “Za tebe divektove!” A, gospodin direktor – ugledavši riječ ZAMOLBA… – bacivši papir na stol, povišenim će tonom: “PUN MI JE KUFER…!”
Nastali tajac, u kom se i let muhe mogao čuti – narušio sam prijedlogom: “ISPRAZNITE KUFER gospodine!”
