Požalio se neki dan u programu Radija 1, Željko Golik, jedan od ponajboljih hrvatskih rukometnih trenera, trenutno prvi trener Ženskog rukometnog kluba “Zrinski” Čakovec, kako na utakmicama kluba kojeg uspješno vodi nema gledatelja.
Tek roditelji, prijatelji(ce) igračica i zaljubljenici rukometa, a sve ostale sjedalice u dvorani zjape prazne. Igraju “Zrinskice”, kako im tepaju navijači i novinari lijep, a ja ću reći i atraktivan rukomet u društvu najboljih hrvatskih klubova, Podravke Vegete, Lokomotive, Splita, Trešnjevka, Zamet…, a to kao da nikoga ne zanima, žali se uvaženi Golik.
Zapravo čudi se i to s pravom, jer njegove igračice se nalaze u raznim državnim selekcijama – reprezentacijama, ali ne nalazi odgovor zašto je to tako, kada se zna da se 1990. godina kada je ondašnji ŽRK MTČ, kasnije 2F igrajući u prvoj državnoj ligi imao podršku kao šipka Dvorane Graditeljske škole Čakovec. U ono vrijeme i ja sam bio u Upravnom odboru ovih klubova, a kasnije godinama u ŽRK Brid Sigma, Brid Extra i Čakovec i znam da je uvijek bilo publike. Kasnije sve manje. A tko je bila ta brojna publika?
Bila je to srednja klasa, radnici i službenici koji su voljeli šport, imali novce i za na utakmice doći, popiti pivo – dva. Danas srednje klase nema, a ona koja to donekle i je nema novce, jer je ostala bez službe, bez posla ili radi a plaće ne dobiva. Dragi i poštovani Željko Golik, u tome je problem!!!! Zar misliš da ljudi ne bi došli pogledati Tvoje igračice koje stvarno dobro igraju pod tvojom rukom. Ljudi, ti koji bi došli na utakmice nemaju novce, a oni koji imaju ne žele sjediti na plastičnim sjedalicama, jer im je bolje u foteljama i usput kupovati tvornice, ove i one.
Nisu u pravu oni, poglavito novinari koji tvrde kako publika na utakmice zagrebačkih modrih – Dinama, ne dolaze poradi Zdravka Mamića. To je besmislica. Navijači, pravi i istinski ne dolaze jer nemaju čime platiti ulaznicu, zapravo nemaju za benzin, autobus, tramvaj, kad je ulaz na stadion slobodan. Sedamdesetih i osamdesetih godina minulog vijeka odlazio sam na sve utakmice koje je Dinamo igrao u Zagrebu, jer sam imao za vlak, autobus, auto, za ulaznice, za pivo i čevapćiće na Varaždin bregu u povratku.
Bilo nas je puno iz Međimurja koji smo odlazili u Zagreb, često se vraćajući i tužni zbog poraza od subotičkog Spartaka, Mačve, OFK Beograda, Partizana, Crvene Zvezde, Veleža…., ali smo opet dolazili i nismo pitali tko je predsjednik ili u upravi. Imali smo dinare i kune i do pred desetak godinama nije nam bio problem.
Sjećam se kada je Neno Ban igrao za zagrebačku Trešnjevku, pak smo ga išli bodriti, stadion je bio popunjen. Lokomotiva je kao drugoligaš imala više publike nego sada kada je u elitnom društvu, jednako kao i Dubrava, Sesvete, Varteks i Slaven. Daklem, poštovani Željko Golik, budu li obični ljudi imali novce, Tvoje će rukometašice igrati pred punim gledalištem.
Sve ostalo su priče, da ne velim bajke. Ti niti ja, a bogme više niti Đuro Bel, Jožica Janković i Ljubica Vrbančić ne možemo zaposliti sve te divne ljude koji bi itekako htjeli pljeskati i Zrinskicama, Podravkicama i Lokosicama. Oni koji mogu, to ne žele, jer više nije čast kao “onomad” biti predsjednik kluba, a isplativije im je nešto drugo, ono što je publiku otjeralo iz dvorana i sa stadiona.