U dalekom i vrućem Kataru igra se Svjetsko rukometno prvenstvo na kojem sudjeluje i rukometna reprezentacija Hrvatske, koja je u prve četiri utakmice ostvarila i četiri pobjede i tako se kvalificirala među 18 reprezentacija koje kreću u borbu za odličje.
Namjerno kažem odličje jer bez obzira što se osvajaju zlatno, srebrno i brončano odličje, svakoj reprezentaciji je cilj osvojiti zlatnu kolajnu. Mala Hrvatska, među velikanima, kada je u pitanju rukomet i nije neka novost. Naime, naši su nas rukometaši previše razmazili jer gotovo ne prođe natjecanje na kojemu ne osvoje neku od medalja, pak smo nekako nezadovoljni ako to nije ona najvećeg sjaja.
Ovih sam dana dosta prošao Međimurjem i Prekmurjem i začudio sam se kako nema vozila s onim u svijetu prepoznatljivim zastavicama ili navlakama na bočnim zrcalima s crveno bijelim poljima. Na čitavom putu po Međimurju samo sam u Selnici i Svetom Martinu na Muri, sreo dva vozila sa po dvije hrvatske zastave, dok je u Prekmurju toliko vozila bez slovenskih zastavica s triglavom na njima.
Pitam se gdje su nestale, gdje su nam crveno bijele kockice kojih je u ne tako davnoj prošlosti bilo u vrijeme rukometnih ili nogometnih natjecanja, gotovo na svakom automobilu. Naši rukometaši već su sada zaslužili da ih podržimo i na ovaj način, s istaknutim crveno bijelim kockicama na našim vozilima, na majicama i kapama.
Premda je Katar daleko, srca i misli naših rukometaša su u Domovini za čiju slavu i ponos se natječu, sigurno bi se obradovali kada bi do njih stigla vijest kako cijela Hrvatska diše s njima, s nacionalnim obilježjima na vozilima ili na tijelu. Konačno, nešto najljepše što se Hrvatskoj počelo događati ove godine učinili su sportaši, od Ivice Kostelića, Filipa Zubčića, Natka Zrnčića Dima, preko Ivana Rakitića, Ivana Perišića, Ivice Olića, Marija Manđukića i Filipa Jedvaja, košarkaša u NBA ligi, Bojana Bogdanovića i Damjana Rudeža, hokejaša Borne Rendulića, u NHL ligi, do rukometaša, koji još nisu završili svoju priču u vrućem Kataru.
Konačno premalo je crveno bijelih kockica po svuda gdje bi one trebale biti istaknute, kao simbol naše borbe za neovisnost, naše kršćanske vjere i sporta kao najvećeg bogatstva po kojem nas prepoznaje svijet, veli i mali. Budimo s hrvatskim rukometašima s istaknutim državnim simbolima, kakvi god oni bili makar i jedva vidljivi, ali naši i ponosni, kao što su ponosni oni na parketu na kojem će možda ispisati novu rukometnu priču zaokruženu zlatnom kolajnom.