Put do farme
Blatnjavi put bio je ono čega se Oliver najviše plašio kad je vozio do farme, udaljene oko kilometar od kuće. Ovu godinu naleti vjetra bili su sve češći pa je vjetar u trenutku mogao iščupati stablo i jednostavno ga oboriti na put. Baš je razmišljao da će se njegova miljenica Zlatna Kruna početi ždrijebiti po nevremenu. Ona ga više ničime nije mogla iznenaditi.
Nešto mu nije dalo mira pa je spremio svoju torbu sa lijekovima. Šetao je gore dolje kao lav u kavezu. Životinje su bile za njega svetinja, nikad si ne bi mogao oprostiti da se kojoj što dogodi njegovom krivicom. U posljednje vrijeme bojao se i kradljivaca, ali na sreću,do sada su rotvajlerke Rika i Beba bile dobre čuvarice njegovog blaga. Vozio je polako i terenac je sigurno klizio cestom. Krošnje su se u naletu vjetra svijale gotovo do krova automobila. U blizini farme, na sredini puta stotinjak metara od samoga ulaza na farmu zamijetio je bijeli automobil i neku ljudsku spodobu.
Ljuta žena na putu!
Žena je koračala oko automobila i srdito dva puta šutnula nogom u prvu gumu. Uh, ljuta je, gledao je sa smiješkom i suosjećao s njom. Naravno, na onaj muški samodopadljivi način. Kamo li se samo zaputila po ovom nevremenu? Ili ju je, jednostavno, nevrijeme snašlo na putu. Sa nje se cijedilo kao sa oprane veste, pa je zaustavio automobil, tek toliko da još malo uživa. Žene su čudnovata bića, zaključio je. Toliko eksponirana kao nježni stvorovi, a vidi sad. Da joj se nađeš u blizini i da joj je puška, mrtav si, šalio se u sebi na njezin račun. Sam sebi se glasno nasmijao. Raznolike situacije i zgode sa ženama mogao bih pretočiti u neku debelu knjigu, pomislio je, ali za sada je bolje da sve ostane samo na monolozima i prisjećanjima. Kada su konji u pitanju, još uvijek se rado sjećao vremena kad je živio u Švicarskoj. Imao je intervenciju na jednoj farmi krava i mlada žena, vlasnica imanja povela ga do bolesne životinje. U blizini je šetalo nekoliko prekrasnih konja. Među njima, bio je i mali poni. Kako su konji njegova ljubav, zadivio ga upravo taj najmanji. Kada mu je prišao, konj je zadnjom nogom nekoliko puta zagrebao po zemlji, a u jednom zamahu gazdaricu je opalio kopitom u stražnjicu. Ups, nastavak priče drugom prilikom. Žena koju je sada gledao poskliznula se i pala pokraj automobila. Baš nezgodno, odlučio je još malo uživati u predstavi. Ne sjeća se kad je zadnji put bio u kazalištu. Imao je svoj svijet koji je volio i dovoljno situacija da se dobro nasmije, a ponekad i rasplače. Ako ne izađem, ova će se još ubiti u blatu, pomislio je. Upalio je motor i krenuo bliže.
Hitno tražim veterinara
Ako sam ikada proklela neku kišu, to je bila ova kada sam tražila pomoć za svog bolesnog psa koji je uplašeno na zadnjem sjedištu bio umotan u topli pokrivač. Njegovo hripanje i teško disanje upućivalo je na upalu pluća, a da se mom jedinom prijatelju nešto loše dogodi, mislim da si ne bih nikada oprostila. Nemoćno sam, sva potpuno mokra i blatna sjela za upravljač i na njega stavila ruke i naslonila glavu. Zatvorila sam prozor i jednostavno klonula. Silver je tužno zacvilio i ja sam naglo dignula glavu. Munja u zimsko vrijeme, svašta. Sijevnula je i osvijetlila visoku siluetu koja se pojavila ispred mojih vrata. Muškarac je pokucao na prvo staklo. Spustila sam staklo tek nekoliko centimetara.
– Tko ste Vi? – upitala sam, pomalo u panici.
– Zar zaista mislite da ću s Vama po ovakvom vremenu pričati na slamčicu?
Otvorila sam prozor i pogledala muškarca u kišnom ogrtaču.
– U blizini imam farmu konja i ako želite, možete sa mnom dok se ovo nevrijeme stiša.
– Pukla mi je zadnja guma i ne mogu dalje. Tražim veterinara koji izgleda živi još u kamenom dobu u nekoj spilji. Pas mi je jako bolestan – rekla sam već totalno jadna i iznervirana situacijom u kojoj sam se našla.
– Da. Tako kažu, da živi kao pustinjak. Jadan čovjek. Dajte da prenesemo psa u moj auto i da se konačno sklonimo na sigurno – komentirao je moje riječi o veterinaru i otvorio zadnja vrata. Silver je znatiželjno gledao nepoznatog čovjeka, ali nije više imao snage za bilo što. Čovjek ga pomilovao po glavi.
– Bit će sve u redu, oporavit ćeš se ti – rekao je glasom kao da govori djetetu. Očito nepoznati muškarac voli životinje, raznježila sam se dok je promijenio ton kojim mu se obraćao. Uzeo ga umotanog u pokrivač i prenio na stražnje sjedalo svojega automobila. Ni na tren nisam pomislila da bi mi čovjek mogao nauditi.
– Zaključajte auto i dođite, brzo ćemo biti na sigurnom – užurbano je rekao –
Sva blatna i mokra gledala sam ga upitno ispred suvozačevih vrata.
– Samo uđite, ovaj automobil i služi za terenski posao – kratko je rekao. Sa kose, koja mu je prekrivala uši kapale su kapljice vode, ali je napeto pratio put kojim vozi, dok sam se ja osjećala vrlo neugodno. Izgledala sam kao mokro, blatno strašilo.
Pustinjak i… Spisateljica
– Ja sam Oliver. Još kojih stotinjak metara i bit ćemo na mojoj farmi konja. Jedna kobila se mora oždrijebiti, pa želim svakako pomoći. Kao što to obično biva u životu veterinara, mora na vrijeme stići i pomoći. Kao i liječnik u takvim prilikama dok su ljudi u pitanju.
– Zovem se Barbara – tiho sam rekla – Ajoj! – uzviknula sam potom kad mi je doprlo do svijesti što sam sve izgovorila o… veterinaru iz kamenog doba.
– Kažete, pas je bolestan ?– upitao je kao da nije čuo moj pokajnički uzvik
– Čim stignemo pogledat ćemo sve naše bolesnike i rodilje – simpatično se nasmijao. Nisam mogla a da ne vidim zasukane rukave do lakta, ruke na upravljaču i gumene čizme do koljena.
Glava mu je skoro doticala krov automobila i prije bih, zbog njegove visine, u normalnim uvjetima rekla da je košarkaš. To mi je, onako prvo, palo na pamet.
Imao je blizu četrdeset godina i vjerojatno je bio pomalo otkačen. Zabavljao me tih desetak minuta, pazeći da ne zaglibimo u nekoj rupi na putu.
– Moja farma nije velika, ima tek desetak konja, ali vjerujte, uz sav posao, jedva stignem na sve strane. Kad mi je, kako se ono kaže, puna kapa svega, punim baterije jahanjem i spavam na svježem zraku. Čime se Vi bavite? – upitao me na kraju.
– Pišem. Uglavnom.
– Spisateljica? Dobro zvuči i vjerojatno vam odgovara. Nije loše. Može li se od toga živjeti? Mislim, radite li samo to?
– Da, samo to radim. Uglavnom.
Odmjerio me od glave do pete i očito se jako dobro zabavljao mojim izgledom. Ne sjećam se kad sam tako “dobro izgledala”. Valjda nije mogao odoljeti i glasno se nasmijao.
Kad znatiželja proradi
– Možda da je i suprug pošao s Vama po ovakvom vremenu, bilo bi sasvim u redu. Ovako, morali ste računati s tim da se može nešto na putu dogoditi.
– Nemam supruga. Rastavljeni smo. Sama živim. Sin je na fakultetu i preselio se kod oca u grad. Dolazi vikendom. Uglavnom.
– Sva si mokra. Mlađe izgledaš ovako, ako te smijem tako osloviti – opet se nasmijao. Nisam shvatila njegov smijeh podrugljivo, već onako iskreno i dječački.
– Da, mogu misliti. Ova kišovita jesen i zima me pomlađuju. Hvala što ste primijetili.
– Oliver mi je ime. Nemoj mi persirati. I mlađi sam od tebe. Moja kćerka živi s majkom u Italiji. Ima deset godina.
A vi ste po pašnjacima i uglavnom ih čekate – prihvatila sam njegov način razgovora, zaboravljajući da mu mogu reći… ti.
– Nikoga ja ne čekam. Odavno. Kćerka dolazi svako ljeto. Nju jedino čekam. Prošlo ljeto nije bila jer je slomila nogu na rolama. Ja sam bio dva tjedna u Italiji. Bila je ovdje za božićne blagdane. Voli biti na farmi. Izvrsno jaše – blagi osmijeh mu je preletio licem kao da je djevojčica uvijek uz njega. I bila je, njegovo blago, gdje daljina ne igra nikakvu ulogu. Za majku njegovog djeteta nisam se usudila pitati iako me znatiželja izjedala.
– Njezina majka je udana- odgovorio je on, pročitavši moje misli.
Ta žena je bila greška koja ga skupo stajala, vratio se mislima u prošlost. Ipak, život teče dalje. Iza njih, ostao je dragulj kojega se ne bi odrekao za ništa na svijetu.
Na farmi ćemo prenoćiti
– Nadam se da se ne moraš vratiti kući, jer to danas neće biti moguće- automobil je malo klizio na lijevu, pa na desnu stranu. Kiša je pljuštala i konačno smo se našli pred velikim željeznim vratima. Uhvatila me panika jer prvi put sam vidjela čovjeka i začudo, nisam se bojala, već mi je bilo vrlo neugodno što ga dovodim u tu situaciju da se uz svoje konje još mora posvetiti i brizi o meni i psu. Otvorio je stražnja vrata i uzeo psa, tako da sam, onako mokra mogla izaći i uzeti stvari.
– Sad kad uđemo unutra moramo se presvući u suhu odjeću da ne bi bilo posljedica – mirno je rekaoi otključao vrata male kućice koja se nalazila desetak metara s desne strane iza ulaznih vrata. S lijeve strane, još desetak metara dalje nalazile su se staje. Kućica je bila kao kutija šibica, lijepo uređena i svaka stvar nalazila se na svojem mjestu. Košaru sa psom stavio je na stolicu, a meni je pokazao vrata gdje mogu svući mokru odjeću. Pretpostavila sam da se tu nalazila kupaonica. Da, čim sam ušla u malu prostoriju, sa sebe sam zbacila mokru odjeću. Kad je topli mlaz vode potekao po mojem tijelu, osjetila sam neizmjerno olakšanje. Bojala sam se ima li u bojleru dosta tople vode da ostane i za Olivera. Konačno sam se, obučena u veliki ogrtač malo smirila od burnih događaja, a vjetar je počeo puhati još jače. Mislila sam da će srušiti kućicu, koliko je udarao.
– Ne brini. Nadam se, ostat ćemo u komadu. Samo se sad udobno smjesti, a ja moram na kratko skoknuti van.
Tek toliko da sam čula njegove zadnje riječi, već se bio izgubio u fijuku vjetra, a odmah potom sjeo je u automobil i odjurio. Pomislila sam da s konjima nešto nije u redu, ali valjda će mi objasniti kada se vrati. To se dogodilo pola sata kasnije, a pramenovi njegove kose lijepili su se po ovratniku. Prsluk mu je bio natopljen kišom, vidjela sam da jedva čeka da svuče mokru odjeću. Dugo se nije pojavio iz kupaonice, a zatim se pojavio, sa omotanim ručnikom oko pojasa. Otvorio je jednu malu komodu u kutu sobe i izvukao odjeću, svjetlu trenirku, vratio se u kupaonicu i obukao je. Bila sam zadubljena u neki časopis, kao da na njega nisam obraćala pažnju.
– Konačno malo komocije – bio je preporođen.
Spontane priče o životu
– Jeste li obišli konje ? – upitala sam
– Obišao. Malo Vi, pa malo… ti. Mislim da možemo sad već biti na – ti. Ne, neće još mladunče. Možda u jutarnjim satima. Ionako nećemo previše spavati zbog vremena, stoga se lijepo utopli i možemo si pričati priče – šalio se.
– Tu sam na svojem terenu. Mislim, što se priča tiče. Inače sam na tvojemu.
– Pričaj mi o sebi – rekao je tiše. – Kako to da si se opredijelila za pisanje?
– Pa bilo je jedno životno razdoblje koje me na to “natjeralo”. Djeluje kao terapija. Uz, naravno, predispozicije koje sam imala, okolnosti koje su me snašle, mir i svoj svijet koji sam voljela i ostalo što uz to ide. Roditelji o kojima sam brinula. Sina kojega sam odgajala. Bivši muž s kojim nikako na zelenu granu. I tako to. Prošle su godine…
– A ti si ostala sama – zamišljeno je rekao
– Ne na taj način. Samo, mislim da je konačno došlo vrijeme da posložim stvari i odahnem. Ako mislite da je sin pobjegao od mene, niste u pravu. Mislila sam da je vrijeme da se osamostali, a otac mu može sad konačno biti otac. Sin je rekao, da muž sada živi sam. Žena s kojom je živio desetak godina, otišla je. Nikada nisam pitala kako žive. Iz tog razloga ne znam ni razlog njezina odlaska. Sina je muž redovito viđao i o njemu brinuo koliko mu je sud odredio. Ne mogu reći da ga nije i da ga ne voli. Tako da nisu potpuni stranci. Uvijek sam krivila sebe za naš raskid jer sam bila rastrgana između obaveza i uloge žene, majke i domaćice. Najmanje sam bila žena i… zastala sam jer sam ušla u dio intimnog života koji ga se nije ticao.
Pišeš li o ljubavi i seksu?
– Ljubavnica… slobodno reci, nismo mala djeca. Pišeš li ikad o tome? O ljubavi, odnosu između muškarca i žene, seksu..?
– Pišem. U svojim pričama pišem o svemu.
– Koliko si od toga uistinu doživjela? I patiš li još za mužem?
– Dovoljno da znam o čemu pišem. Ne patim za nikim – rekla sam
– Oprosti. Samo sam znatiželjan.
– Ne brini, često me to pitaju oni koji čitaju moje priče. Nisi ni ti izuzetak. Mogu se nositi sa time – nasmiješila sam se.
Sad sam ga imala priliku detaljnije proanalizirati. Začudo, neki likovi iz mojih priča potpuno su mu bili slični. Voljela sam kod muškaraca dužu kosu, ne znam, valjda zbog toga što sam bila umjetnički tip. Sve bih pretvarala u nešto malo van uobičajenoga. On je bio neobičan. Živio je u svojem svijetu baš kao i ja i volio je to. U intimnom pogledu ne znam za čime je težio i je li se s kojom viđao, ali nekakav fluid kao da se stvorio među nama.
– Imaš li ljubavnicu? – upitala sam direktno tako da sam se i sama sebi začudila.
– Zanima li to spisateljicu ili tebe kao ženu? – lagano je izgovorio, jer to je bilo sasvim razumljivo.
– Da krivo ne shvatiš pitanje u ovoj situaciji, nisam pitala s nekim ciljanim razlogom.Zapravo, imaš li ženu koju voliš, dijeliš intimne trenutke?
– Zar nismo baš u posebnoj situaciji i pitanje je baš na mjestu – nasmiješio se. – Ne ciljam na ništa. Uglavnom sam uvijek bio zaveden. Mislim, kad bih se našao u nekoj neplaniranoj situaciji. Ali, nikad se ne zna… slučajno sad nemam ženu koju bih fizički volio – nasmiješio se.
– A joj, moj automobil! – uzviknula sam.
– Da, moguće da bi se na njega srušilo drvo, ali odvukao sam ga sa puta na čistinu. I donio ključeve koje si ostavila u vratima.
– Uh, nisam valjda! – uzviknula sam
– Netko mora misliti i na te stvari. Zato služe muškarci. Da mozgaju – šalio se.
Tko će spavati u fotelji, a tko na krevetu?
– U staju moram oko dva sata, znači četiri mi preostaje da se odmorim. Sad razmisli brzo. Želiš da spavamo svaki na svojoj strani kreveta, ili ti na krevetu, a ja na fotelji. Ili ti na fotelji, a ja na krevetu. Imamo mogućnosti koliko hoćeš.
– Ja ću se smjestiti na fotelji i nešto čitati, a ti se samo odmori. Ako ti slučajno zatrebam oko poroda – nasmijala sam se – a ja zaspim, samo me probudi. I hvala, mislim za ono oko auta – rekla sam.
– Kako hoćeš, ja sam umoran i promrzao, a vjerujem i ti. Međutim, da ne kažeš da sam inzistirao da spavamo na krevetu, samo ću ti dati pokrivač, utopli se dok čitaš. Ja sam umoran, zaista – rekao je tiho.
Sjela sam u duboku fotelju, omotala se mekanim pokrivačem i počela čitati neki časopis koji sam našla ispod stolića na pomoćnoj polici. Moj pas Silver se primirio, Oliver je rekao da će s njim sve biti u redu i da mu ne treba sad ništa osim odmora. Uostalom, kao i svima. Njegov glas je bio posljednje što sam čula, jer je toplina djelovala poput narkoze i glava mi je klonula u krilo. Vjetar je zavijao i za pola sata me ponovo probudio. Nevjerojatno kako sam odagnala onaj teški umor u samo pola sata. Oliver je ležao na krevetu i promatrao me. Iskreno, osjećala sam se neugodno jer nisam mogla dokučiti o čemu razmišlja dok me tako promatra, usudila bih se reći, potpuno muškim, znatiželjnim pogledom. U njemu nisam pročitala želju i nije mi bilo neugodno s njime. Očito je razmišljao da za koji sat mora u staju, jer o čemu bi drugome razmišljao?
Spavala si, a ja sam te promatrao
– Koliko si godina sama? – polako je formulirao pitanje i pri tom dobro pazio da ne zvuči dvosmisleno. Međutim, koliko god bio obazriv, pitanje je upućeno ženi i moglo se svakako shvatiti. Trudio se da zvuči kao čista znatiželja, ali valjda je u situaciji kojoj smo se našli bilo trunke neke neobjašnjive privlačnosti.
– Zapravo, nikad nisam sama. Spisateljica sam i mogu se družiti koliko hoću. Sama sam i nisam sama. Oživim likove koje želim baš onako kako mi se sviđa.
– A kako ti se sviđa? – lagano je upitao. Malo sam se osjećala neugodno, no i ja sam bila snalažljiva na riječima, pa se nisam dala zbuniti.
– Oživim baš one likove koji mi se sviđaju, pišem dijaloge kakvi mi se sviđaju, volim životinje, dolaze mi prijateljice, a čudo od tehnike toliko je napredovalo da nikada nisam sama.
– Ljubiš li koga? – Nalaktio se i zagledao mi se u oči. Prvi put u mlađem muškarcu prepoznala sam mogućnost da mu se približim, ali brzo sam se pribrala.
– Ne. Ne ljubim. I nisam, pretpostavljam, zbog toga manje ženstvena.
– Nisi, dapače, naprotiv. Spavala si, a ja nisam mogao odoljeti da te ne gledam. Već ujutro, možda će sve biti drugačije. Znaš i sama, jutro je pametnije od večeri. Ali tako je neobično naći se sa nepoznatom ženom na nekom mjestu, odsječeni od svijeta, a opet kao da sam te sretao godinama. Nije da preuveličavam, ali bez obzira što donosi sutra, dobro se osjećam u društvu spisateljice. Pretpostavljam da te ne zanimaju balavci poput mene. Pet godina mlađi za ženu poput tebe je balavac, zar ne?
– Nemoj sad započinjati bilo kakvu muško žensku temu, snena sam, a tada najčešće ne znam ni put do kupaonice.
– Dođi, legni pored mene, nemoj se mučiti na fotelji, ma kako udobna bila. Stavi jastuk između nas. Ako me napadneš branit ću se.
Za ostalo znam da nisam u opasnosti – nasmijao se naizgled dobrodušno.
– Ovdje mi je sasvim udobno – snašla sam se – iako fotelja nikad ne može zamijeniti krevet kada si mrtav umoran.
Izvana se začuo prasak i naš razgovor je bio prekinut.
Oliver je nestao u noć
Oliver je skočio i brzo obukao topli kombinezon. Prasak je dolazio iz staje, i pobojao se da se nešto loše događa.
– Želiš li da i ja pođem s tobom? – upitala sam uplašeno, ali on je samo odmahnuo glavom i značajno me pogledao. Namignuo mi je i nasmiješio se, a potom nestao u mraku i kišnoj noći. Sad sam se mogla bez problema preseliti na krevet i rastegnuti. Svako malo vani se čula grmljavina i kiša je lila. Ovu zimu upamtit ćemo svi po kišama, jer nije bilo stvora koji nije imao neugodno iskustvo po ovom nevremenu. Potom su me misli odvele Oliveru. Prvi put u životu sviđao mi se mlađi muškarac što nisam nikad mogla zamisliti ni u snu. Njegov izgled nije parirao njegovoj zrelosti. U razgovoru s njim imala sam dojam kao da se oduvijek znamo. Začudo, ni u jednom trenutku nisam pomislila da je neobično što je u mojoj blizini. Njegova poduža kosa koja se vrhovima upirala u ramena neobično mi se dopala. Primijetio je on to, ali ponašao se kao da ga ne zanimam. No moj instinkt govorio je sasvim drugačije. Nasmiješila sam se i to je posljednje čega se sjećam. Njegove mokre kose koja se sljepila u pramenove i upirala u ramena…
Buđenje u dvoje
Ne znam kako sam dugo spavala, ali u snu sam osjetila kako se stapam s nekom toplinom i onda sam postala svjesna da je to Oliver. Čvrsto je spavao i ja sam sjela na krevet kao da me udario grom. Kad sam povezala konce bilo mi je vrlo neugodno, ali on je, umornim glasom samo rekao:
– Legao sam prije pet minuta. Ako želiš idem na fotelju. Preumoran sam i zaista se želim odmoriti. Ne boj se. Samo želim malo odspavati
– Evo ja ću odmah ustati.
– Nemoj. Ostani. Pa nisam ljudožder – tiho je rekao i primirio se. Osjećala sam kako diše, a onda mu je glava jednostavno klonula. Bila je danja svjetlost, pa sam zaključila da se satima zadržao kod kobile. Vjerojatno je sve proteklo u najboljem redu. Glava mu se nalazila tik uz moje desno rame i razmišljala sam kako da neprimjetno odem, a da ga ne probudim. Kosa mu nije bila mokra, ali presvukao se u čistu trenirku. Mirisao je na sapun, pretpostavila sam da je lice i ruke oprao sapunom, dok je kosu, radeći svoj posao, zacijelo zaštitio nekom kapom i zavezao u rep. Kovrče su se rasule dijelom i po mome ramenu i nisam mogla odoljeti da jednu ne omotam oko prsta. Nasmiješio se u snu, tko zna, možda je usnuo neku ženu kako ga miluje. Ni sama ne znam kako se dogodilo, ali opet sam zaspala, očito uspavana tamom koju je stvaralo tmurno i kišovito jutro. On se u snu okrenuo na drugu stranu, pa sam se probudila držeći mu ruku oko pojasa. Brzo sam je povukla i sjela u krevetu, spustivši noge na pod. On je očito već bio budan neko vrijeme, ne želeći maknuti moju ruku. Bilo mi je neugodno i nadala sam se da spava.
– Budan sam. Razmišljam nisi li me dirala po tijelu dok sam spavao.
– Olivere, nemoj da me peče savjest. Nisam sigurno. I prestani preuveličavati stvari. Nismo mala djeca. Probudila sam se u onom položaju kako sam i zaspala. Ti si se okrenuo na drugu stranu. Oprosti, samo sam ruku stavila oko tvoga pojasa, vjeruj mi da je bilo nehotice.
– Ako sam ti okrenuo leđa onda sam siguran da govoriš istinu- nasmijao se – umor me dotukao. – No ova ruka je svašta mogla raditi. Ali, nisam ja neki izvor inspiracije. To su, vjerujem, stariji muškarci od mene…
– Ne. Nisu – brzopleto sam izgovorila riječi. To mu je jasno dalo na znanje da postoji šansa da se zbližimo. Ali, u zraku je sve disalo nama, jer u ovakvoj situaciji još je sve glatko prolazilo. On se nalaktio i pozorno me pogledao.
Kad odeš odavde, brzo ćeš me zaboraviti
– Barbara, kad odeš kući, brzo ćeš me zaboraviti. – Gledao me u oči, kao da je želio reći da mu njegova samoća ipak više znači od zajedništva s nekim. U ovom slučaju sa najmanje pet godina starijom ženom od sebe. Istina da se rodila neka privlačnost, no daleko je to od realnosti koja će započeti već za nekoliko sati. Silver je ustao iz košare, tražio je da ga pustimo van. To me spasilo ove pomalo nezavidne situacije.
Ogrnula sam se i izašla na drvenu terasu, dok se pas udaljio i vratio za desetak minuta. Kiša je prestajala. Tih desetak minuta razmišljala sam na koji način da automobil osposobim ili da se vratim pješice. Ili nazovem nekoga…
Mobitel! Ostavila sam ga u autu. Tko bi se svega sjetio za onakvog nevremena? Možda će Oliver znati što učiniti. Brzo sam ušla u unutra. I sam miris kave koji se širio prostorom vraćao me u život. Oliver je u međuvremenu ukrotio kovrče i zavezao ih u rep. Nasmiješio mi se i rukom pokazao da sjednem za stol. Vruća kava bila je spas u tom trenutku. Kad smo sjeli, gledali smo svatko u svoju šalicu. On je, osjećala sam, želio nešto reći i to se desilo nakon nekoliko minuta.
– Barbara… nisam sklon nekim bajkama, ali nakon vremena provedenog s tobom znam da će sve biti drugačije. Za pola sata će se pojaviti moj prijatelj Zoran i dovesti tvoj automobil. Da, ne moraš pitati, guma je promijenjena. Ti se, siguran sam, moraš vratiti kući, a za sebe sam siguran da moram ostati. Imamo muško ždrijebe. Sve je u redu. Ako bude vremena nakon kave, pogledat ćemo ga zajedno. Nemaš pojma, ova kiša i ova noć… – nije završio rečenicu, jer se začuo zvuk automobila. Oliverov prijatelj i još neki mladić u radnom odijelu zaželjeli su nam dobro jutro. Zoran je Olivera značajno pogledao, no ovaj je pogled skrenuo u stranu. Time je, pretpostavila sam, sve bilo rečeno. Tko zna što je Zoran pomislio o našoj zajedničkoj noći. Valjda je mislio da sam samo jedna od mnogih koje dovodi na ovo mjesto. To me malo uzdrmalo emotivno i pustila sam da nas stvarnost opet spusti na tlo. Ustala sam i s Oliverom sam se kratko oprostila. Zahvalila sam mu što se našao u pravo vrijeme na pravome mjestu. Poštedio me posljedica nevremena koje su me mogle zadesiti. Prišao mi je i kratko me prijateljski zagrlio i nasmiješio se.
– Prije odlaska, dođi molim te vidjeti našega junaka – Zoranu je glavom dao znak da malo sačeka.
Nisam dugo nijednu ljubio
Brzo smo ušli u deset metara udaljenu staju i zatvorili vrata. Oliver me uhvatio oko pojasa i okrenuo k sebi.
– Dozvoli mi da te poljubim, molim te. – Zaklanjao mi je pogled i ja nisam mogla vidjeti ždrijebe. – Znam, mlađi sam od tebe nekoliko godina, ali… ti si tako krhka, poželjna i osjećam u grudima nešto… ono nešto, znaš… Nisam htio ništa činiti dok smo sami, da ne kažeš da koristim situaciju… ali sad znaš gdje sam, odaberi sunčano vrijeme i za petnaestak minuta bit ćeš kod mene na kavi. Barbara… nisam dugo nijednu ljubio…- tiho je rekao.
Podigla sam se na prste, a ruke mu ovila oko vrata. Uhvatila sam ga za kosu i nesvjesno stegnula i ponudila mu svoje usne.
– Hej, olabavi malo. Boli – nasmiješio se.
Gledao ju je poželjno i grozničavo razmišljao. Kako ju je samo želio. Želio je ženu stariju od sebe, nasmiješio se u sebi, a nježniju od bilo koje do sada.
Kada sam ga poljubila,nisam mogla dokučiti što se roji u njegovoj glavi.
Da, to je ono o čemu sam sanjao, priznao si je Oliver konačno. Sklopio je oči i poklonio najduži poljubac otkad pamti.
– Još malo, pa idi – rekao mi je. Ako odlučiš ikad napisati nešto o kiši i konjima, slobodno navrati…
Pustio me naglo i postao onaj stari Oliver kojega sam upoznala. Bez emocija na licu. Pogledala sam u pravcu ždrebeta. Bila sam oduševljena, ali nismo prilazili da ne uznemiravamo majku i mladunče. Napustila sam farmu i sretno se vratila kući. U svakom trenutku, idućih dana, misli su me vodile na farmu gdje sam se, moram ipak priznati, nakon dugi niz godina, zaljubila u prekrasnog čovjeka.
Ti si sve što želim
Nakon dva tjedna, jednostavno ne mogu objasniti taj osjećaj, utrpala sam Silvera u automobil i krenula k Oliveru. Spremala se kiša, ali to me nije smetalo. Samo sam se nadala da ću ga tamo zateći. Desetak metara do ulaza u farmu parkirala sam automobil. Željela sam ga iznenaditi. Zagrliti ga, ako me još želi. Željela sam voditi ljubav s njim, eto, to je bio jedan od razloga bijega k njemu. Ugledala sam ga kako izlazi iz kuće i zaključava vrata. Kada me ugledao ispali su mu ključevi iz ruke. Stajao je kao kip, pretpostavljam da je iznenađenje bilo na mjestu. U nevjerici, nije se usudio raširiti ruke, a niti nasmiješiti.
– Je li Silver bolestan? – pitao je zbunjeno, prvo što mu je palo na pamet.
– Moje srce je bolesno. Za tobom. Izliječi me od nesanice – bacila sam mu se u naručje.
– O, pa to je bar lako – sad se smijao od srca – dvije noći ne spavaš, treću spavaš kao top. Došla si, ljubavi, došla si mi… – samo je promuklo ponavljao.
– Sram me reći zašto sam došla, ali molim te otključaj natrag i uvedi me u kuću. Da nas ne uhvati kiša.
– Stojiš na verandi, ženo. Ali, ući ćeš u kuću samo zbog toga jer sam slab na tebe. Barbara… tako su prazni bili dani… i noći.
– Želim te, Olivere, poludjela sam ovih dana.
– Vidim, spisateljice, hajmo mi to ludilo izbiti iz glave da se smiriš.
Ušli smo u kuću, Oliver me naslonio na vrata i prekrio tijelom.
– Želim voditi ljubav s tobom – rekla sam – mislim da te volim, uvjeri me u to. Postati dio tebe, želim postati tvoja noć, želim te… jako.
– To je bar lako, ljubavi, jer znaš kuda sam krenuo malo prije? K tebi. Želim te. Do ludila. Ionako si mi dužna noćenje. Ali sreća te dovela opet pod moj krov. Jednom nećeš htjeti otići. Nadam se da će doći i taj trenutak. Čekam ga otkad sam te ugledao. Hajde, poljubi me. Spisateljice, jedina moja…
