Je li “Jutro pametnije od večeri”, kako kaže izreka, i jesu li takve mudrosti u Hrvata primjenjive u 21. stoljeću, doznat ćemo vrlo brzo? Spomenutu sintagmu, “21. stoljeće!” političari svako malo spominju, a da, možda, nisu ni svjesni što nam njome, zapravo, žele kazati. Ili, možda, žele neku opaku ideju ili nekoga sumnjivca njome prokazati. Danas valja biti oprezan i poruke odašiljati neizravno, jer spominjanje nečijeg imena u javnosti je riskantno, a , kažu da je, i protuzakonito i kažnjivo.
Kako već rekoh, već za koji dan kad opuste birališta, kad utihne buka i iritirajuća halabuka oko bivših kandidata i kandidatkinje radi pridobivanja naklonosti birača, znat ćemo na čemu smo. Za sada su sve opcije otvorene. Nitko nije siguran u svoju pobjedu.
Dakle, uskoro ćemo saznati jesmo li sazreli za uljuđenu demokraciju po uzoru demokratskog svijeta i EU u čijim se demokracijama uvažava i onaj najmanji i najslabiji u društvu čiji glas na izborima je jednakovrijedan, onaj koji misli svojom glavom i koji razmišlja različito od većine ili ćemo, pak, nakon svega, poput, iz duboka sna, tek probuđene “Trnoružice”, trljati umorne vjeđe i čudom se čuditi – vlastitom odabiru?
Kad se stišaju navijačke trube i ostali rekviziti, kad se utrnu reflektori, a svjetlo pozornice obasja “zvijezdu” koja će sjajiti (hoće li?!) na čelu države – suočit ćemo se sa stvarnošću. Ili ćemo, možda, doći do otrežnjenja.
Jer, bili lijepi ili ružni, snovi su snovi, dok je realnost – posve nešto drugo. Realnost je život u sadašnjosti. Naša sadašnjost je neumivena, gruba…
Glasovima birača netko ostvaruje vlastite snove dok nakon svega birače očekuje hladna, neuglađena i surova stvarnost kojoj svjedoče već dugo. Malima je tako odvajkada. Mnoštvo mora raditi i dovoljno zaraditi da bi tamo neki pojedinac živio svoj san.
Ljudska zajednica ima mnogo sličnosti s ponekim vrstama u prirodi. Evo, primjerice, lav. Njegov status nam je svima poznat. I u čoporu i spram čopora.
Ili, recimo, pčele.
Ako igdje vlada red i rad tad je to košnica. Ona je pravi primjer uređenosti neke zajednice. Bez obzira koliko u njoj trutova bilo radilice ni ne pomišljaju na neposluh s možebitnim preustrojem radnog vremena ili zajednice. Kod njih nema osnivanja košnice “kćeri”, pa da rade za svoj račun. Tim je siroticama u genima zapisano, što im je činiti. Mogu zujiti uokolo koliko im drago, ali pelud moraju donijeti.
Još je Charles Darwin ustanovio da su nam dalji rođaci također organizirani u zajednice. S predvodnikom na čelu. Sve zajednice žive po određenoj hijerarhijskoj ljestvici, jer inače ne bi opstale. Najčešći zakon im je zakon jačega, odnosno, argument snage.
Otkad se ljudski rod osovio na zadnje noge urlikanje je zamijenio govorom i međusobnim dogovorom.
O mnogočemu. Istinabog, sve češće se razgovor zamijeni galamom. Tad nitko nikoga ne sluša, nitko nikoga ne čuje i ne razumije, pa nastaje kakofonija kakvu danas imamo u Hrvatskoj. Da bismo se čuli, međusobno razumjeli i uvažavali potrebno je obuzdati vlastiti ego i potruditi se razgovarati. Jer, jedino se razgovorom može do dogovora. Oko bilo čega.
Eh, da nas pomazi sreća i negdje se otvori inozemno tržište za izvoz egocentrizma brzo bismo mi iz recesije. Ziher bi nam krenulo, jer egocentrizam u Hrvata je nabujao do nepodnošljivosti… Ni u skoroj budućnosti – ovako razjedinjeni – nećemo se pomaknuti sa dna ove moralne kaljuže.
Nećemo na zelenu granu sve dok nam – neki autoritet – ne ukaže što nam je činiti. Ali, tko je taj u Hrvatskoj? Teško je i naslutiti, a kamo li nazrijeti tko bi to mogao biti?!
Ideja koju ću iznijeti, možda će zazvučati suludo, možda kao tlapnja malog čovjeka, ali sklon sam vjerovati da nam, samo, i jedino, papa Franjo može pomoći.
E, sad, pitanje je tko bi papu Franju k nama uopće želio pozvati? Vrh Crkve u Hrvata mi ne izgleda previše sklon tako riskantnom potezu, pogotovo ne premijer, pa predlažem:
Ma, tko bio izabran na čelo Hrvatske, još i prije svoje inauguracije za šefa države, trebao/la bi pozvati Svetog Oca, papu Franju, da čim prije posjeti Hrvatsku, jer jedino on, svojom mudrošću, razboritošću i svojim neupitnim autoritetom, može nam pomoći pronaći put ka međusobnom pomirenju kako bismo se napokon otisnuli s moralnog dna!