Zutra je Badnjak, a ja još moram nahraniti svoje štiri kokoši. Brzo se smrkava i ne znam, moram pogledati kam sem posprajil đunđe i svečice za bor. Saki den sem se bolje pozabljivi. Dobro kaj sem bora od prošloga ljeta kupil s korenjem i ostajil vu verčaku za hižom, postajil ga bom v onu malu lodricu, jer lodrica za mašču mi sejeno več nebu treba.
Omotal ju bom stolnjakom i okinčil bora. To lodričicu ili tiblicu kak nekoji veliju sem kupil v Čakovcu na sejmu dok sem i ženi Klari zimskoga kaputa. Unda se računalo v hiljadama dinari pak kaj se ne zabunim i ne zlažem, ne znam kuljko sem platil lodricu za mašču, a kuljko kaputa. Klara je bila sa zvun sebe, vu vlaku me kušnula kak mladenca. Deci kaj su išla školje i tirala karteraja skoro su karte z roki pocurelje, tak su se smejalji. Domaj sem ju pozval v zadnju hižu i zagrozil se da nigdar več nejdemo skupa v Čakovec. A ona je rekla…
– Mikloš, tak sem vesela kaj bi te ve mogla skušuvati prek na prek…
– A naj nikaj počinjati – viknul sem v paniki – samo od kušuvanja nemaš ništ, a unda boš štela i dalje… i nakon kušuvanja sejeno nebu moglo biti… ništ. Ali ta moja kak da je malo ponorela. Gomb na šlicu je odletel v oblok i sa sreča kaj je steklo ne počilo. Kaj sem drugo mogel nego dati se od sebe. Krv je ne voda, a moja Klara je pak ne bila bilo kakva žena.
Šteta, neste vi poznali moju Klaru. Ta bi od veselja radi novoga kaputa bila i kuružnjaka zdigla… I tak smo mi, kak da velim, zadnji pot skupa spali. Ja sem imel pedeset devet let, a ona dve menje. Bračni krevet je škripal kak da dravski led škriplje na minus dvajsti. Bil sem straho kaj sin nebu naglo došel dimo.
S druge strane, mislil sem si, sem za saki slučaj zakljenul vrata, a i traktorova mašina bolje ruži od našega kreveta… makar sem već unda malo slabše čul na desno vuho… – prisjećao se Nikola svojih “posljednjih muških dana” i voljene supruge. Bilo je to tri godine prije njezine smrti.
Zatvorio je starac Nikola jedna od troje vrata na velikom kokošinjcu i odvezao Rikija koji je već deset godina, svaku noć, spavao kraj njegovog kreveta. Netko ga ostavio kao malo štene tri kuće dalje u uličnom jarku, samo tri dana nakon sprovoda njegove Klare. Kad ga podignuo iz trave i privinuo na grudi, suze su mu potekle u potocima i nad tim malim psetom isplakao je i Klaru i ljudsku bezosjećajnost.
Godinu dana Klarine bolesti, njezina smrt pa sve do ovoga trena u grudima je skupljao gorčinu, ali i sreću, jer imao je sve, brak, posao, sina koji svaki mjesec iz Hamburga, sa sjevera Njemačke šalje dvjesto eura. Strašan je bio dan kada je otključao vrata kuće i shvatio da su on i Riki ostali sami. Sin Jožek je, kao inženjer brodogradnje dobio posao u Zagrebu, a odmah nakon toga ponuđeno mu je radno mjesto u Njemačkoj.
Svoju zaručnicu Vericu ostavio je na željezničkom peronu šest mjeseci do dogovorene svadbe. Tako su bar planirali. Uzeti se za šest mjeseci dok on nešto prištedi. No prsata Švabica Brigita već ga treći tjedan po dolasku u Njemačku nagovorila da se preseli k njoj. Gdje ju je, k vragu, samo sreo? Jednom ga je to upitao, ali Jožek se samo nasmijao i odmahnuo rukom… Kaj je to uopće važno… rekao je – Najvažnije je da se slažemo. Japa, kraj priče. Najte me to več spitavati.
I nije ga otac više nikad ništa pitao. Iz vlastitog iskustva je znao da sin dok ode od kuće počne slušati ženu i sve postane druga priča. Da je bar Klara živa… rekao je to župniku da bi radije da je Bog njega uzeo, a ne nju. Ona bi znala kako živjeti. Župnik ga ohrabrio i rekao da ćemo svi doći na red. Da nema onoga tko se rodio, a da neće umrijeti. Da neka samo Bogu hvali na zdravlju.
Mirovinu nije dizao već dvije godine. Iz straha. Upravo tada počeo ga hvatati strah od starosti. Trudio se da mu novac iz Njemačke bude dovoljan za život, a mirovina da ostane… za svaki slučaj. Sva sreća, radio je na željeznici i bio je zadovoljan visinom mirovine. Ali strah. Strah se provlačio iz večeri u večer i bivao sve jači. Nikola je preponosan čovjek da bi to ikome priznao. Zato je žurio da prije mraka obavi sve po dvorištu i pripremi bor. Susjedu Katu, kćerka Eva je smjestila u dom i prvi put neće božićevati kod kuće.
Obje su bile udovice, a kćerka Eva je morala na operaciju dojke. Nisu imale drugog izbora. Ukratko, u ulici od dvadeset polupraznih kuća je živjela i jedna mlada obitelj sa dvoje djece koja se doselila u jednu praznu kuću. Kuća je dvadeset godina bila prazna, a bračni par iz Zagreba nije ju više mogao održavati. Susjed Purger, kako ga Nikola od šale zvao se nije više usudio voziti auto. Jedna od kćeri vlasnika je morala ostati u njoj, ali udala se za sina jedinca i napravili su svoju kuću u novom naselju. Rekli su da žele kuću… po svom ukusu. Tako su ovi mladi ljudi iz Zagreba doselili kao podstanari i očistili je u kompletu.
Nikola ih je volio jer su ga srdačno pozdravljali u prolazu, a jedan od dvaju njihovih dječačića bio je njegov imenjak. Nikola. Mlada ženica Marija marljivo je u ljeto obrađivala vrt dok joj je muž radio, još je bila na porodiljnom. Tako ga podsjetila na njegovu Klaru. Jedino oni su ga još posjećivali, a prije nekoliko večeri, došla je, s djetetom u naručju, posuditi malo mlijeka. Mali Nikola odmah je pružio ruke starcu i ovaj ga podignuo i stisnuo k sebi kao da stišče vreću s blagom. Dijete se od jačine stiska uplašilo i brzo privinulo uz majku.
Svog unuka, rastužio se, vidio je prije tri godine, a ovog Božića, snaha Brigita se odlučila za posjet sestri u Norvešku. Starcu više nisu teško padale njihove odluke. Volio je sina Jožeka, ali sin je volio svoju obitelj. On od njegove ženidbe to više nije bio. On je postao samac. Starac. On je postao poput tisuće drugih. Starac koji na sreću, ima novac, ali koji je iz godine u godinu ostajao bez duše. Bez radosti. Bez ikoga svoga. Pretpostavljao je da će sinu razgovor o njegovoj starosti i nemoći biti sasvim normalna stvar i da je smještaj u domu za njega jedno normalno i realno rješenje. Novac nije bio problem. Tako je i bilo. Sin ga saslušao i rekao:
– Tata, Brigita je odlučila da ipak ne dođemo za Božić. Možda za idući, njezina sestra u Norveškoj je rodila, pa bismo ipak malo na sjever. Iskreno, dopada nam se ta zemlja. Nema čega nema. Jesi li se raspitao za svoj smještaj? Ne bih htio da ti se što dogodi ili da budeš sam i žalostan. Želim se pobrinuti za tebe.
Nikola se pred sinom u tom trenu osjećao kao vreća krumpira koju spremiš u podrum i pokriješ kartonskom kutijom da ne proklije. Pobrinuti… pobriuti… zadnja kap u prepunoj čaši. Da ne budem sam i žalostan… Njegov sin, njegova krv. Kakva bijeda u odnosu na onog njihovog mladića koji je sa suzama u očima i skromnim ušparanim devizama, od jada dva put odbacio kovčeg kad je odlazio. Bacio na prag roditeljske kuće od ljutnje i nemoći što nas ostavlja. Eh, živote…
On će se pobrinuti, kiselo je pomislio starac Nikola, čučnuo i zagrlio najvjernijeg prijatelja. Je li to i u očima psa vidio suze ili mu se to samo pričinilo? Iz ormara je izvadio novac koji je uštedio. Odlučio je napraviti veliki korak u svojem životu. Na Badnjak je pozvao svoje susjede da mu prave društvo. Mladi bračni par sa strahopoštovanjem je zakucao na njegova vrata. Nikola se bojao da se neće pojaviti. Ipak, pojavili su se. Marija, mlada susjeda, srdačno se nasmijala i pružila mu komad kolača umotanog u salvetu. Njezin muž Siniša skeptično je promatrao odnos između starca i njegove obitelji. Radio je po cijele dane i ovaj posjet nije mu baš bio jasan. Ali starac Nikola je ipak razbio taj jaz, koji se nehotice bio stvorio.
– Niste iz našeg sela i možda vam se čini da sam star i glup i da pomalo gubim kompas. Ne poznajete me dovoljno da biste me u ovom trenutku mogli procijeniti. Jedan od razloga je što vas promatram mjesecima i u ovoj polupraznoj ulici, vas četvero predstavljate život i teško ću objasniti, mene vraćate u život. Samo sam htio zahvaliti na tome. Nisam toliko star da ne bih zdrave pameti znao što radim.
Poznavao sam tvojega oca, Siniša. Svaki dan sam putovao u vaše mjesto biciklom, a ostavljao sam ga kod tvojega strica. Stric i ja radili smo zajedno na željeznici. Ti se ne sjećaš, a i kako bi se, majka te držala za ručicu kada biste dolazili. Znam da je možda bolno otvarati stare rane, tvoj stric i ja smo bili na poslu kad su mu javili da ti je oca u šumi usmrtilo drvo. Želim vam svima reći, budite večeras moji gosti. Tako sam usamljen i sam.
– Da, majka i ja smo se nakon očeve smrti odselili u Zagreb, ali sreća je htjela i Bog mi je dao ženu iz očevog sela. Gospodine Nikola, sused… – počeo je zamuckivati Siniša, ja sam obećao majci da ću se boriti za svoju obitelj. Hvala na pozivu.
– Sjednite, samo se raskomotite, kao da ste kod kuće – obradovao se Nikola.
– Od čega je umrla Anica? I žao mi je što je tako ispalo, što još nisu uspjeli dovršiti kuću. Rušili su drva za krov… – rekao je starac.
– Pustimo sad to – Siniša je oduvijek patio što nema oca. – Morali smo preživjeti, pa ju je majka prodala prije odlaska. Ali, samo neka je zdravlja. Priskrbit ćemo već nešto svoje. U gradu nam je preskupo bilo plaćati stan, zato smo se doselili. Marijini roditelji nam mnogo pomažu… i da, majka je umrla od raka pluća. Teška su vremena susjede, vrlo rado ćemo vam praviti društvo. Rekla mi je Marija da ste joj posudili…
– Ma daj, imam ti ja za sebe dovoljno. Sasvim dovoljno. Nego, želio sam vam nešto ponuditi i predložiti. No hajde da mi imenjaci najprije okitimo, a na međimurskom se veli… okinčimo bor – obratio se starac njihovom sinčiću Nikoli, a Marija i Siniša sa olakšanjem su sjeli za stol.
Jedna nezaboravna Badnja večer za sve njih. Mlade ljude je bilo sram priznati susjedu da nisu mogli za bor izdvojiti sto kuna, već su odrezali borovu granu i okitili je. Ali starac je sa prozora, preko vrta gledao dan prije kako Siniša pili borovu granu. Ništa nije rekao. Kad je Marija kod njega posudila mlijeko, sve mu je bilo jasno. U kolaču koji je te večeri izdvojila za njega bila je tanka linija pekmeza. Za deblju, bio je siguran, nisu imali novaca…
Otada su prošle tri pune godine. Jožek je ocu Nikoli navratio prošlo ljeto i to sam, usput, kad je obitelj vodio u Dubrovnik. Starac je iz ormara izvadio novac i sinu dao iznos koliko vrijedi pola kuće. Možda i više. Nije ostao dugo, žena i sinovi kupali su se za to vrijeme u Varaždinskim Toplicama.
Ovo je treći Božić otkako su Marija i Siniša sa djecom zajedno u starčevoj velikoj kući. Nikola se pobrinuo za sebe. Njegova starost izgleda ovako. Još uvijek živi u svojoj kući. Tu misli i umrijeti. Kuću je darovnim ugovorom dao Mariji i Siniši. Svojim novcem od mirovina isplatio je sinu polovicu kuće. Sinu je rekao da je novac ostavio mladi bračni par. Jožek nije razbijao glavu emocijama. Novac je novac. Smatrao je to majčinim nasljeđem. Mahnuo je ocu na odlasku i da, na dolasku mu je donio desetak kvalitetnih njemačkih Milka čokolada.
Zalupio je vratima terenca, a preko zatamnjenog stakla starac više nije mogao vidjeti svoga sina. I to je, uglavnom, bilo sve. Smatrao je dobrim rješenjem da ga do smrti za njegovu polovicu, odnosno, cijeli imetak dohrane njegovi novi susjedi…
Ovog trenutka Marija doji treće dijete. Mala jednogodišnja Klara stalno je gladna. Još uvijek sisa. Starac Nikola i mali Nikola uče prva slova. Stari Nikola ih slabo vidi, a malom drhti ruka dok ih piše. Teško je, ali nekako ipak ide. Srednji je u vrtiću. Siniša se vraća s posla tek u pet sati popodne. Na pragu je Božić. Kupili su veliki bor. Božić im je iz više razloga poseban dan. Klara se rodila baš na Božić u zoru. Donijela je svjetlost. Ona je amanet njihove sreće i ukras doma. Starac Nikola sretan je čovjek. Ne boli ga srce za sinom.
Ponekad zaplače jedino za ženom Klarom. I sanja kaput koji je nosila godinama. I sjeti se kobasica koje su jeli na njihovom posljednjem čakovečkom sajmu. Zaplače. Kad je Marija sa djecom izvan kuće, a Siniša na poslu. Zaplače jer mu je Bog sve uzeo i sve dao. Ali samo jedno mu ipak nije jasno. Zašto ga pušta da tako dugo čeka susret sa ženom koju je volio najviše na svijetu?
