“Pomirenje je zadaća državnika, a ne Suda!” – predsjednik Haaškog suda gospodin Theodor Meron – odgovorio je Ivi Josipoviću na njegovo pismo upućeno Sudu u Haagu, u vezi puštanja na privremenu slobodu haaškog optuženika Vojislava Šešelja.
Ne znam, (Bože, kako bih to i mogao znati kad s Predsjednikom I. J. još se nikad nisam ni susreo, a kamoli…) dakle, ne znam kako je gospodin Ivo Josipović kao dr. pravnih nauka, k tome još, i Predsjednik Republike Hrvatske, odgovor iz Haaga prihvatio, ali za pretpostaviti je da mu baš i nije sjeo…
U ovo pred izborno i pred adventsko vrijeme, gospodinu Predsjedniku Republike, vjerojatno, to i nije trebalo. Mislim, pisati Sudu, ali… No, što je tu je. Iz svoje kože ne može pobjeći. Sad se valja hrvati nastalim ehom posve logičnog odgovora sudca Merona. Možda se Predsjednik I. J., u trenucima osame od svakodnevnih poslova prisjeti velikog hita devedesetih: “Tako mi je, kako mi je…” – što nam je pjesmom kazivala – lijepa Jasna…
Naravno, slažem se s gospodinom Meronom: Na pomirbi – među ljudima i među državama – trebaju i moraju raditi državnici, a ne sudovi. Kome je sud još donio pomirenje i zadovoljstvo? Sudski postupak uvijek nekoga učini nezadovoljnim. Naravno, ako se prije presude, stranke u sporu međusobno dogovore, pa pomire, tad vidno nezadovoljnih nema.
Tumačenja pravnih autoriteta, dakle, znalaca svoga zanata, govore: pravo i pravda nisu istoznačnice kako mi laici to često zamišljamo. Zar od čovjeka – kog’ je Bog zbog neposluha najurio iz Raja – očekivati objektivnost? Kako? Kako, kad svatko sebe smatra najvećim pravednikom i da je baš on uvijek pravu.
On od suda samo traži pravdu i ništa više, ali po svom aršinu. Jer, onaj prokletnik s kojim se tuži, isti problem sasvim drukčije vidi i tumači i zato je on loš čovjek, zao je, i dok zine laže. Zapravo, on laže sve što kaže. Da, takva je to gnjida i ološ gospodine sudac!
2014. je godina poplava i prikupljanja potpisa građana za neki od nekoliko najavljenih referenduma. Teško ih je sve i upamtiti, a kamoli razumjeti. Možda bi trebalo pokrenuti inicijativu za, recimo, “referendum” s referendumskim pitanjem: “Jesmo li stvarno svi retardirani, da nas naši političari, i njima slični, ovako tretiraju?”
Možda bismo se iznenadili rezultatom, tko zna? Ako bi, recimo, prevagnuo odgovor “DA!”, majke mi, stisnuo bih desnicu svakom političaru, i njima sličnima, s naklonom do poda, nek’ nas i nadalje tako tretiraju, a ako bi slučajno prevladao odgovor “NE!”, e, tad bi se u Hrvatskoj stvarno nešto moglo promijeniti – NABOLJE!
Naravno, političari su važni čimbenici našeg društva i bez njih bi naši životi bili monotoni, međutim, ovakvi kakvi jesu, malo ih je opravdalo svoj izbor i naše povjerenje… Poslušamo li kako ta gospoda međusobno, pa i s građanstvom, komuniciraju, sve će nam biti jasno. Ili bi nam trebalo biti jasno? Kao da građani ne umiju galamiti i vrijeđati. To barem nije teško, to nam prečesto ide od ruke.
Kad bismo na trgovima naših gradova, poput političara, nekoga javno blatili i vrijeđali – prijavu za “remećenje javnog reda i mira” istog časa bi nam prikeljili, a, tek ono, za uvredu časti i dostojanstva da ne spominjem.
Preklinjem ih nek’ ne govore umjesto nas, a da se prije toga s nama nisu konzultirali. Poput naših biskupa. Nismo baš svi mutavi da bi umjesto nas drugi govorili, a da ga narod javno ne ovlasti za to. O, umijemo i mi opandrčiti nekoga za koga procijenimo da vuče u pogrešnu stranu…
Međutim, od nas, građana, se očekuje pitomost, poslušnost, uljudnost, snošljivost na boju…, na broj…, na rod, na vjeru, na naciju… Naravno, bez vrijeđanja drugog i drukčijeg, dok – ono što običnim građanima nije dopušteno – političari svakodnevno čine – javno! Zapravo, obvezni smo poštivati pozitivne zakone i propise koje nam političari propisuju i usvajaju u Saboru. Građani moraju odgovarati za svoja djela i prekršajno i kazneno, dok političare kažnjavaju, najčešće, radom za opće dobro – guljenjem krumpira.
Njihova stvarnost je totalno drukčija. Govore što ih je volja, rade što, kako i koliko im odgovara, dolaze na posao kad se sjete… To su naši suvremenii “jupiteri”!
Slično je s klerom u Hrvata kojemu je trenutno na programu gospođica – “zelena” darkerica – Mirela Holy! Naš kler je u još povlaštenijem položaju nego li su političari. Vrhovnik, Papa, im je u drugoj državi – u Vatikanu. Fiskalizacija im je nepoznat pojam, ne odgovaraju ni za napisanu ni za izgovorenu riječ. Nikome!
A, narod? Sluša – i guta! Čim je papa Franjo 22.11.2014. (prenio portal Jutarnji…) poručio da “Crkve nikad ne smiju postati poslovne kuće, Isusovo otkupljenje je uvijek besplatno!” dirnuo je u “sakrament” crkvene tarife. Teolozi su (ne svi) Papine riječi ponešto drukčije protumačili, tvrdeći da sve navedeno u papinoj poruci nije obveza već dobra volja vjernika! (U kakvom su samo neznanju do sada živjeli vjernici!).
Čak se, u opravdavanju dosadašnje prakse svećenika, išlo tako daleko pa kažu: “(…) svaki svećenik i biskup ima pravo na jednu lošu propovijed, pa vjerojatno tako i papa Franjo! Ta izjava i ta propovijed pripada jednoj populističkoj izjavi u kojima on od nekog pojedinačnog slučaja(!) radi neko opće pravilo(…)” (Kako se samo usudio?!) Unisoni obrambeni stav svećenstva i vidno neslaganje s Papinim stavom o crkvenim tarifama, na tv-u je izgledalo pučkoškolski prozirno, jadno – na što se i najzadrtiji ateist, pa i agnostik s čuđenjem komotno mogao – “prekrižiti!”
Vraćam se na početak teksta, na citat sudca Haaškog Suda gospodina Theodora Merona, kad kaže: “Pomirenje je zadaća državnika, a ne Suda!” Bravo! Kad nismo kadri i ne umijemo sami netko drugi nam je to, ipak, morao i trebao reći. Reći pisanim dokumentom – reći javno! Državnik iz Vatikana, primjer je i autoritet mnogima u svijetu. (S obzirom na nedavno viđeno na našim tv-ekranima, je li i našima…?)
Ljudina! Čovjek od riječi i djela jest – papa Franjo. Neka poživi još dugo, neophodan je današnjem svijetu! Svakoj uljuđenoj i demokratskoj državi, pa i Hrvatskoj potreban je Predsjednik – državnik! Hrvatska je puna znalaca, međutim…
…međutim, koja korist što mnogi znaju, al’ malo je onih koji umiju!
