U trenutku kad će ova moja kolumna pred čitatelje, biti će lijep dan i najljepše Martinje u posljednjih dvadesetak godina, a kada se govori o Martinju u središtu svih događanja su mošt, mlado vino i ono nešto starije, ali dobro i moćno.
Na Martinje poljoprivrednici na neki način slave uspješnu poljoprivrednu godinu te radost dijele sa svojim prijateljima, znancima i rodbinom. A kakva je bila ova poljoprivredna godina? Kada bi sudili po izvješćima velikog broja hrvatskih pa tako i međimurskih novinara moglo bi se zaključiti da je bila katastrofalna.
Natječu se hrvatski i međimurski novinari, koji će ovogodišnju berbu grožđa opisati katastrofalnije iznoseći nazive bolesti koje su napale grožđe i silne kiše koje su umivale trsje i grožđe. Jedni mlataju rukama, drugi govore kao da su na sprovodu najmanje stotinu mrtvih ili pak bezdušno vape, kako ćemo sada kad je godina bila nikad lošija i jednostavno, vina neće biti? Da ne govorim kako se opisuje i govori o berbi jabuka. Kao, katastrofalna godina, nikakve jabuke.
Dvoje, a možda i više njih, ali dvoje sam čuo i vidio kako u eter govore o lošoj godini krumpira i kukuruza i da ćemo ostati ili najmanje godinu dana proživjeti bez ovih artikala. Na nesreću tih i takvih novinara, a na sreću moju i poljoprivrednika stanje u poljoprivredi je sasvim drugačije. Svi relevantni vinari će kazati kako godina nije bila najbolja,ali vina će biti, poneke sorte biti će i kvalitetnije nego ikada prije.
Jer, vinarstvo se sastoji i od podrumarstva, a tu su naši vinari pravi majstori što se može osjetiti i na moštu koji broji zadnje ste pred dolazak Svetog Martina da ga blagoslovi i u vinu prekrsti. Jabuke su ukusnije nego ikada, gotovo su slađe od meda. Istina nešto ih je manje.,ali dovoljno i predovoljno.
Krumpir je pravo zlato, jer su vrli krumpiraši promijenili zemljišta i na njima (u okolici Peklenice, Murskog Središća i Vratišinca) proizveli krumpir kao u godinama kada je Međimurje po njemu bilo poznatije nego po Dragi Vabecu, Srećku Bogdanu, Danijelu Režeku, prečasnom Juraju Kolariću ili Karlu Mrazoviću Gašparu, ovih dana vrlo spominjan u Murskom Središću. O kukuruzu da i ne govorim, jer ga ima kao u bajkama.
Kakva je poruka ovakvih napisa o hrvatskoj pa i međimurskoj poljoprivredi? Poruka je jasna. U Hrvatskoj nema dovoljno zdravih poljoprivrednih proizvoda, pak uvoznici navalite. Uvozite vino makar upitne kakvoće, uvozite jabuke, makar stare i tri godine, uvezite krumpir, Stipi Mesiću i njegovoj sviti iz tako dragog Azerbajđana ili Tungizije.
I zanimljivo, kada novinari izvješćuju o stanju vinogradarstvu redovito u ruci drže bočicu vode, jer po njima je bolja od vina. A ne znaju jadni i učeni novinari za staru poslovicu koja veli: “Voda tera mlinčeka, a vino klinčeka”! Velika istina i još snažnija poruka, poglavito danas na Martinje i u danima koji su pred nama, sve do Vincekovoga, ili kako kaže moj prijatelj Konrad, od Martinja do Martinja.
I neću piti dok vozim, pak se policajci koji najavljuju organizirani lov na one koji će Martinje veselije proslaviti, ne moraju za mene starati. Ali vodu piti neću, jer time bih vinu “vužgao sveću”, a to neću.
