Sutra u srijedu 8. listopada, Republika Hrvatska obilježava Dan neovisnosti. Svoje! Blagdan je i neradni dan, kada se spominjemo događaja koji se 8.listopada 1991.godine, kada je Hrvatski sabor donio povijesnu Odluku o raskidu državnopravnih saveza s ostalim republikama i pokrajinama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Pritom je Hrvatski sabor utvrdio kako Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim niti jedno tijelo dotadašnje zajedničke države, te da ne priznaje niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije. Nakon ovih odluka za Hrvatsku su nastupili teški dani, obrane i očuvanja svoje teritorijalne cjelovitosti, dani rata, ognja, suza, boli, tuge,plača, izbjeglištva, prognanstva ali i ponosa. Bogu i hrvatskim braniteljima hvala, rat je završen, Hrvatska najvećim dijelom oslobođena, ali Dan neovisnosti se ne slavi kao na primjer u drugim zemljama Europe i Svijeta, gdje je to najveći državni blagdan.
Pitam ili pitamo se zašto je to tako, godinama nakon oslobođenja.Prvih godina, bio je to praznik, bilo je događanja i hrvatskih barjaka po svuda. Samo da se vratim na prošlu godinu. Hrvatskih barjaka nije bilo niti na mnogim javnim ustanovama, a kamoli na društvenim i drugim domovima, zgradama i kućama.
Osobno se ne radujem Danu neovisnosti, a vjerujem i mnogi ljudi iz razloga što smatram kako Hrvatska u stvari nije ona kakvu smo željeli 1991.godine, jednostavno nije neovisna.
Danas Hrvatska o drugima ovisi više nego ikada prije. Istina ne zavisi o Beogradu, ali zavisi od mnogih drugih, zbog kojih ne smijem još uvijek reći da je Murišće preko Mure Hrvatsko i tamo svetomartinski općinski načelnik ne može graditi i raditi kao na primjer u Lapšini.
A ne može niti Zoran Milanović na Vukovarsku adu, a kao Hrvatska je. Ne mogu naši ribari loviti ribe u blizini slovenskih voda, a lovili bi zapravo u svojem moru, a da ne govorim što sve ne smiju hrvatski branitelji. Ima još zakonskih i drugih propisa istih ili samo prepisanih iz bivše države i problemi su za mnoge građane ozbiljni. Moramo u Vukovaru imati dvojezične napise, a nismo ih trebali u bivšoj države.
Moramo na utakmicama biti “kuš” da ne povrijedimo osjećaje onih koji su nas napadali i ubijali. Pripadnik najborbenijih hrvatski postrojbi HOS ne smije na utakmici imati svoj barjak jer time vrijeđa nekoga tko nikada nije želio samostalnu i neovisnu Hrvatsku.
Ne možemo upravljati INA-om, Hrvatskim cestama, ne možemo izvoziti a moramo uvoziti poljoprivredne proizvode. Ne smije Joe Šimunić, viknuti Za dom, premda je taj usklik od davnina u hrvatskim pjesmama. Ukratko ne smijemo sami gotovo ništa, bez stranih tutora i uplitanja u hrvatsku nezavisnost.
Stoga i nije čudno što će mnogi sutra raditi u polju, goricama, šumama, neće se radovati i slaviti. Postao je Dan neovisnosti kao u “ono vrijeme” Dan Republike 29. studeni, kada smo u šumi drva rušili, svinje klali, a moj japek je najviše šivao, skupa z menom. Kad budemo živjeli i radili po svome, onda ćemo i slaviti Dan neovisnosti kao u Americi,Austriji, Kanadi i da ne nabrajam države koje su zaista nezavisne, a njihovi građani sretni.
No, zato su potrebni novi ljudi na odgovornim političkim mjestima, od općina, preko gradova i županija do samog državnog vrha. Dok se to ne dogodi, slaviti ćemo samo crkvene blagdane, jer Katolička crkva i Crkva u Hrvata, zaista su neovisne od ikoga svjetovnoga. Zavisna je jedino od Rima. Da smo mi ovisni jedino od Zagreba!