Da, uistinu sam postao sretna osoba, a moram priznati da veći dio svog života to nisam bio. Nikako nisam uspijevao biti dobar i podoban “drug” i uvijek sam bio netko na koga se gledalo s velikim podozrenjem. Strašno je živjeti u laži, a ja sam lagao. Imam hrabrosti to javno priznati. Da, istina je!
Lagao sam punih četrdesetipet godina. Za dušu ljudskog bića, to je strašan teret. Uvijek, kada se na poslu ili bilo gdje u društvu poveo razgovor o životu, o obitelji, o očevima, ja sam izmišljao kako i od čega je moj otac umro i gdje je sahranjen. Društvo za stolom bi razgovaralo ležerno, a ja sam se bojao. Bojao sam se, da mi slučajno ne popusti koncentracija, pa da, ne daj Bože, kažem istinu. Na poslu su me često pitali – kako to da za Dan mrtvih nikada ne idem na očev grob? I, ja sam ponovo lagao i izmišljao raznorazne razloge zbog kojih ne odlazim na put u rodni kraj.
Svake godine, kada za Dan mrtvih svi posjećuju posljednja počivališta svojih najmilijih, ja sam obvezatno palio svijeću na gradskom groblju kod glavnoga križa i doma – u stanu. Molio sam se u tišini svoga doma za sve pokojnike i sve žrtve jedne velike tragedije hrvatskog naroda jer tko bi se tada usudio spomenuti Bleiburg i Križni put?!
Na moju veliku žalost, nikada ga nisam upoznao niti sam ikada imao priliku njemu reći t a t a. A, i kako bih mogao, budući da mi je bilo samo devet mjeseci kada smo se posljednji put vidjeli. Iza njega je ostalo petero malodobne djece s majkom – bez igdje ičega. Živjeli smo u jednoj sobici, i to nam je bilo sve. Jedino čega smo imali u izobilju, to su bile majčina ljubav i – neimaština. Ostala nam je samo jedna njegova fotografija koju nam je majka krišom pokazivala i s ponosom govorila o njemu.
Jednoga dana, bilo je proljeće sjećam se toga, došli su “drugovi” s puškama na ramenima i odnijeli i tu jedinu fotografiju koju smo imali. Od tada on živi u meni samo iz sjećanja s te fotografije. Sada slobodno i bez straha to mogu reći, i onaj strašan psihički teret je iščezao. Bogu dragom hvala da je tako! Molim Boga da se nikada više nikome ne dogodi nešto tako kao što se dogodilo našoj obitelji.
Priznajem da nije nimalo jednostavno biti sretan, međutim, vrijedi na tome ozbiljno poraditi! Prije svega, ja to hoću i ja to želim. Pa, Bože moj, ne može netko drugi moju sreću proživljavati i umjesto mene biti sretan… Kada bi to možda netko i mogao učiniti za mene – to ne bi bilo pravedno. No, tu svoju sreću želim podijelim s nekim, a to i činim.
Noćima sam razmišljao, kako pronaći put prema samome sebi, prema svemu osjećajnom i umnom, što u sebi ne volim ili čega se bojim, kako i na koji način se otarasiti mržnje, a strahovao sam i od drugih i od samoga sebe… Sve te strahove sam morao izvući iz mraka svoje podsvijesti, jer bio sam prepun mržnje koja se desetljećima skupljala i nakupila u meni. Uistinu je grozno biti ispunjen i opterećen mržnjom i to negativno teško breme neprestano nositi u sebi.
Bogu hvala! – doživio sam veliko duhovno pročišćenje oslobodivši se konačno ogorčenosti i neurotskog reagiranja na događaje iz prošlosti. I, uistinu sam svima oprostio. Želio sam zatim stvoriti identitet sretne osobe i uspio. Danas se znam veseliti običnim malim stvarima i njima biti zadovoljan. Iako su male, meni izgledaju poput Velebita, a kada ih u miru sagledam, uviđam kako je to velika sreća što ih umijem prepoznati.
Možda, kao čovjek naviknut na trpljenje i nepravdu, ne bih ni znao kamo s nekakvim velikim stvarima. Jer i ja sam poput drugih samo zrnce prašine u svemiru! I moj život je samo t r e n u t a k. Uistinu sam odlučio nikoga ne mrziti! Premda mi mnogi, koji odnedavno poznaju moju prošlost, znaju reći: “…ja bih mu… znaš…” međutim, ja to neću i ne želim, i zbog toga sam izuzetno sretan.
Sretan sam zbog činjenice što sam uspio u sebi pronaći tu snagu koju sam dugo tražio. Zbog toga sam također zahvalan jednoj divnoj i nadasve plemenitoj ženi koja je znala u meni probuditi onu unutarnju snagu i plemenitost. Tek sada živim sretno i dišem punim plućima. Kako ono kaže moj Slavonac Krunoslav-Kićo Slabinac u pjesmi: “Nije moja duša prazna, da bih protiv sebe mor’o…”, pa dalje nastavlja pjevati, “…nek’ im pjesma bude kazna…”!
I supruga mi zna reći da me gotovo ne može prepoznati, jer danas potpuno drukčije gledam na život. Pored ostalog, volim čuti i uživati u lijepoj i nježnoj pjesmi, pa ponekad putem lokalne radio-postaje znam naručiti neku takvu pjesmu – onako za dušu…
Svaku sekundu koja prođe treba mirno pustiti neka ide u povijest, jer ju ne možemo ni zadržati ni vratiti. Zato živim za ovu sekundu – sada. Jer, tko zna što mi donosi već sljedeća…?!