Da u subotu nisam razgovarao s jednim očajnim čovjekom i roditeljem i da nije rujan, meni najljepši i najomiljeniji mjesec u godini započeo kišom, pisao bih o nečem drugom, ljepšem. Pisao bih o rujnu koji dolazi okićen grozdovima, ovjekovječen zlatnim jabukama i mirisnim krumpirom na rahloj međimurskoj zemljici i radostima koje donosi Sveta nedjelja u Ludbregu, otvorenje sportske dvorane u Pleškovcu i još nečemu.
Ovako pišem o čovjeku, ali i ljudima njih preko milijun u Hrvatskoj kojima su blokirani bankovni računi. O čovjeku i ljudima koji su najmanje krivi za blokadu svojih žiro i tekućih ali i drugih računa od strane kako to gordo zvuči vjerovnika i FINA-e. O ljudima koji jednostavno nisu dobili svoje teško zaslužene plaće, honorare i druge naknade i tako nisu podmirili svoje obveze. Ne da nisu htjeli nego nisu mogli platiti RTV pristojbu, vodu, smeće, plin, ovo ili ono, a vjerovnici koji sigurno imaju obilne plaće ne mare za nečije probleme nego dužnika stave u blokada. Zamislite, čovjeka ili ženu od 60 ili 70 godina nazvati dužnikom i blokirati mu račun, a donedavno je sve obveze podmirivao. Sada ga se ponižava do krajnjih granica da mora skakati od šaltera FINA-e do šaltera svoje banke, vaditi ovakve i onakve potvrde, unaprijed siguran da ništa neće riješiti jer poslodavac neće nakazati plaću, honorar, dug i niti malo biti zbog toga postiđen. Jer u ovoj državi takvi su zaštićeni i znaju kako treba da im nitko ništa neće. A vjerovnici će opomenu i blokadu obaviti putem nekog odvjetničkog ureda, te će mu dug s 20 kuna, narasti najmanje na devetsto.
Čovjek s početka priče trebao bi, tako je shvatio kupiti djevojčici školske knjige i potom u školu donijeti račun, da mu škola, općina, grad ili županija na račun pošalju novce koje je potrošio za knjige, jer su one besplatne. Kaže čovjek, sada si posudim novac za knjige donesem račun u školu, oni mi uredno plate na račun, ali tamo već čeka ovrha za obrok kredita koje će banka odmah bez milosti uzeti. Biti ću trostruko ponižen, pred djecom, čovjekom koji mi je posudio i pred činovnicima. Puno je takvih primjera.
Na voćarskom sajmu u Donjem Kraljevcu požalio se voćar kako mu je kupac njegovih jabuka dužan 12 tisuća kuna za lanjske jabuke. I nikako ga ne može privoliti da mu plati, a javno ne smije spomenuti njegovo ime. Mnogo se pitanja odmah pojavilo, od onoga kako običan čovjek ne može ovršiti svog dužnika, do onog zašto se političari ne zauzmu za ovršene građane. Rekoh: Ljudi, a da mi ovršeni utemeljim svoju stranku i pojavimo se na izborima. Ima nas preko milijun i pobjeda je sigurno naša.
Kakva bi to jaka stranka bila, jer toliko članova nema svih preostalih 117 političkih stranaka u Hrvatskoj i kako bi smo u trenutku riješili deblokade i kao savjesni građani nikoga ne bismo oštetili. Tada moj dragi prijatelj Drago kaže: A kakva bi tek to nogometna reprezentacija bila!
Našalili smo se jer znamo da će opet bito onih koji neće platiti jabuke, krumpir, isplatiti plaće, honorare i druge dugove i da ćemo mi dužnici trpjeti poniženja, oboljeti i umrijeti pod blokadom, jer bahatost i lopovluk hrvatskih poslodavaca nema mjere. Kao na tekućoj vrpci, kao da su u nekakvoj sprezi stvaraju vjerovnike i dužnike.
