Nema što, nitko nama u Hrvatskoj ne može predbacivati da smo učahureni u svojoj balkanskoj čahuri i da ne pratimo suvremene svjetske trendove – u koječemu. Pratimo, pratimo – i te kako ih pratimo i mnogo toga iz naprednog svijeta usvajamo. Često nam naše TV-kuće prikazuju zbivanja i šaketanje u ukrajinskom, rumunjskom ili u korejskom parlamentu. Kako se samo tamošnji parlamentarci znaju fizički pokefati, pa kom’ opanci – kom’ obojci… Nek’se zna… Istinabog, njihovo “kulturnjačko” ponašanje mi još nismo dosegli, ali, ni nismo daleko od toga i takvog parlamentarnog uvjeravanja suprotne strane. Zar smo mi gori…?
U prošlosti su dojavljivači o ponekim nepodopštinama svojih pretpostavljenih, pogrdno nazivani – cinkerima ili drukerima. Na koga se i posumnjalo da je cinker, izbjegavalo ga se k’o šugavu ovcu. Smatralo ga se ljigavcem prve kategorije i izdajnikom svoje klape i svog kolektiva… U međuvremenu su se dogodile značajne promjene; promijenile su se države, promijenila se i društvena uređenja, promijenile se strukture vlasti, ali i strukture opozicije – danas kažemo – oporbe. U minulih dvadesetak godina – kao što se u životu sve mijenja – i naš lijepi Hrvatski jezik se ponešto promijenio. Neprimjereno bi danas bilo nekoga zvati cinkerom ili drukerom. Zvučalo bi to isuviše arhaično, pa se za takve aktiviste domislio novi naziv – “zviždač”! Prateći svjetske trendove zviždačima smo još više podigli društveni ugled nazivajući ih “insajderima”, jer ime nije nebitno. Ej, ljudi, biti nečiji i nekome “insajder”, puno je zvučnije od zastarjelog naziva “cinker”. Biti cinker, ma fuj…! Fujtajfl!
Bogu hvala, takvih nam ne manjka i sasvim su se pristojno uklopili u naše društvo i u današnju sliku Hrvatske, pa se zviždi na sve strane. Suvremeni zviždači ili insajderi su sasvim legitimni dionici današnjeg stanja nacije. Ne moraju se puno skrivati kao prije – u onome nenarodnom režimu – dobro su prihvaćeni (za sada) od svojih nadređenih, ne vode se kao nezaposleni na birou rada. Oni su, zapravo, uvijek zaposleni. Grickajući organ po organ, nagrizaju zdravo tkivo organizma – sve dok organizam ne oboli.
I, riječ zlostavljati je dobila, posve, drugo značenje. Zlostavljanje na radnome mjestu je zamijenjeno rječju “mobbing”, dok se zlostavljanje preselilo u obiteljska četiri zida ili iza zidina onih ljubitelja nevine dječice. U četiri zida se ne siluje već samo – “zlostavlja”. Vidite, koliko smo napredovali, pa ni imena autora tih i takvih zlodjela javno ne objavljujemo, jer u kulturnome svijetu se to, kao, ne radi. A, mi smo ili se takvim smatramo – kulturni!
Dokazati nečije maltretiranje je dozlaboga teško, gotovo, nemoguće, jer – sačuvati svoje radno mjesto i golu egzistenciju – ima prednost nad upiranja prstom u zlostavljača, odnosno, “mobingatora”! Ljudi od istine bježe k’o vrag od tamjana. Laž im je draža od istine. Istina je najčešće, surova, brutalna i bolna. A, tko, normalan, voli – bol? Mi u Hrvatskoj smo poseban fenomen. Hrabro podnosimo varanje i pljačkanje (da nije tako, usprotivili bismo se takvoj praksi!), klanjamo se lažnim prorocima, ratnim profiterima, obrazovanim lažljivcima. Dragi su nam prevrtljivci (njima je najlakše manipulirati). Tko još mari za poštene, čestite i ljude od riječi? Štitimo uzurpatore vlasti i tuđih dobara, krademo gdje što stignemo, prodat ćemo čovjeka za par lipa…
Nakinđurenim opsjenarima se klanjamo, ljubimo im ruke koje su do lakata u našim džepovima. Zašto si to dopuštamo? Zato jer smo neuki, jer ne mislimo vlastitom glavom, jer smo navikli da nam oni “tješe”, da rješavaju naše probleme koje nikada neće riješiti, a kome drugi na gaćama svitnjak veže – nahero mu tur stoji. Ponižavaju nas jer im dopuštamo da nas ponižavaju. Takvi smo. To je naša osobna iskaznica. Pa, ako sami sebe ne cijenimo kako će nas drugi cijeniti? Za sve naše nevolje su nam drugi krivi. Tražimo krivca na pogrešnome mjestu, na pogrešnoj strani, a, kao, fol, znamo u kom’ grmu leži zec! Znamo tko su, a ipak im dopuštamo da nas vuku guzicom za nos. Navikli na diktat – žalimo za diktatorom! Nered nam je miliji od reda. Obezvrijedili smo rad, jer nam je socijala isplativija. Kladionice i kafići su dupkom puni, a kukamo kako loše živimo i za to nam je kriva država?! U vražju mater i procedura i tko ju je izmislio – samo nam otežava lopovluk.
Poput Diogen(es)a smo… Ni mi ne želimo iz, našeg, bureta… – balkanskog!
Rugamo se onom mladom kosookom vođi, a sami žalimo za vođom, jer bez vođe smo kao osakaćeni. Pa, izaberimo ga, nek’ nas vodi i voooda…i još kojiput nas prevede žedne preko vode. Ne bi bio ni prvi, a vjerojatno ni posljednji koji bi nas i bez vesala, preveslao… Premda smo već stara nacija – nikako da odrastemo i – stasamo. Da ne usahne, njegujemo mržnju, jer što bismo mi bez naše mržnje? Kome je – osim pohlepnima za vlašću – mržnja donijela korist i sreću, kome? Shvatimo tko su kočničari koji nas usporavaju i unazađuju. Okrenimo im leđa. Širimo snošljivost i ljubav, jer mržnje, nesnošljivosti i osveta ne donose mir i napredak!
Zlo je počelo izumom novca. Novac i pohlepa za njim, zapravo, razara dušu čovjeku, pa tako razara i hrvatskom čovjeku, a nikako Zdravstveni odgoj u školama kako se čulo sa oltara. Oni koji shvaćaju i to znaju – zbog borbe za vlast i prevlast – kukavički o tome šute! Ne bih rekao da je neuki puk toliko neuk i blesav pa ne raspoznaje tko je tko i što je što u ovome uzavrelom hrvatskom loncu?!
Prisjetimo se ružnih i neprimjerenih scena na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Što reći? Što uopće kazati za ponašanje pojedinaca i nekih dobro organiziranih grupa i njihovih sponzora na proslavi ovoga najvećeg praznika, praznika gdje nam je svima obveza – pokloniti se i poštovati žrtvu onih koji su pali za domovinu i svih drugih koji su nam donijeli mir i slobodu, ali i poštovati institucije države, jer predsjednici tih institucija su legalno izabrani ljudi na svoje funkcije i treba ih se, barem na takvim mjestima poštovati – a ne zviždati i neprimjereno bučiti. Bukači su svojim ponašanjem pljunuli i na poginule i na sve ostale kojima je stalo do uređene Hrvatske.
Punih trbušina se ništa spontano ne događa, osim kad se mora tamo gdje i car ide pješke. Spontano se okupljaju, jedino, obespravljeni i gladni ljudi koji prekapanjem kontejnera za smeće pokušavaju preživjeti, ali, tko njih šiša kad ne zvižde tamo gdje se ne bi smjelo zviždati. Lako je zviždati punog trbuha, k tome još, dobro organizirani…
Sve dok se u Hrvatskoj ne rodi, ili ne pojavi, osoba koja će imati snage i dovoljno građanske hrabrosti, priznati sve naše zablude, nazvati ih pravim imenima i javno ih izreći – izreći da svi čuju – dotad ćemo imati ovakvu društvenu kaljužu u kojoj ćemo se – jedni na druge – nabacivati blatom, natječući se u omalovažavanju i pljuvanju – onoga ili onih – kopji ne misle kao većina.
Ovako razjedinjeni – a razjedinio nas je lopovluk i pohlepa za vlasti – kao da se natječemo; tko će više, jače, dalje pljunuti – na neistomišljenika!
