(neuručeno pismo, a ostavinskoj raspravi ne nazire se kraj)
Oče naš! Ne zamjeri mi, molim te, ako ovo moje prvo pismo koje pišem u ime čitave obitelji ne bude stilski najbolje. Naime, toliko sam uzbuđen da, kad bih sve ovo morao govoriti, vjerojatno bih, znojeći se, zamuckivao i tko zna kako bi to nekome sa strane bilo slušati? Stoga mi je i od same pomisli da ti pišem pismo teško i započeti, jer istodobno osećam i radost i strahopoštovanje.
Ovo je moje prvo pismo tebi, tebi oče, koji si nam na trenutke blizak, a ipak tako dalek i u mojim očima ponekad si uistinu velik, a, vjeruj mi, ima trenutaka kada te doživljavam sasvim suprotno. Vjeruj mi, teško mi je i opisati te moje pomiješane osjećaje kada si ti u pitanju.
Otkako sam saznao za te sasvim te drukčije doživljavam važući svaku tvoju grimasu, riječ i postupak. Možda od tebe kao oca očekujem previše, ali bilo bi mi drago da si najbolji na svijetu i da mi budeš na ponos. No, nije uvijek tako. Često je sasvim suprotno, pa satima prevrćem sjećanja na nešto što si rekao ili učinio ne bih li pronašao neko iole prihvatljivo opravdanje za to, međutim – ne uspijevam.
Ne, ne mogu prema sebi biti neiskren pa biti lažac i licemjer poput suvremenih farizeja, a od drugih ljudi očekujem iskrenost i čestitost? Takav naprosto ne mogu niti ne želim biti. Naposljetku, otac si nam i želio bih da me kao puno mlađega razumiješ. Daj, makar se potrudi! Bilo bi to ljudski.
Bez obzira na vrline i nedostatke koje kao i svaki drugi čovjek imaš duboko vjerujem da znaš kako je svakome djetetu potreban otac, pa tako i meni potreban… Meni je majka nešto najsvetije i najuzvišenije što priroda može podariti čovjeku, ali i otac je veoma važan svakoj obitelji, pa i našoj…
Kao odrastao čovjek sam doznao za te, a ipak se još ne usudim stupiti preda te i reći; tu sam! Ja sam taj i taj, tvoj potomak za kojega i ne znaš da postoji. Ti si nam, kažu, otac! Da bih stupio pred tebe trebat će proteći još dugo dugo vremena. Nismo isti. Ti si odvažniji i – imaš petlju!
Kao mladić si, čujem, bio šarmantan i pristao momak koji je šarao gdje god je stigao. Baš kao, iako nisi Slavonac, slavonski bećar. Ne zamjeram ti na tome. Mladost je impulzivna. I treba biti takva. Što bi svijet da mladost kojim slučajem nije takva? Oprosti što sam skrenuo s teme! Neću to ponoviti.
Otkako znam tko si, mjerkam te i promatram, analizirajući kakav si kao čovjek. Na trenutke se ponosim, a ponekad i posramim što si nam otac. Vjeruj mi na riječ, volio bih da se tobom u svakom trenutku mogu ponositi. Možda ćeš mi čak i zamjeriti što o tebi ovako razmišljam, ali samo sam iskren. Šteta bi bila ako ne shvatiš što sam zapravo kanio reći. Dok se divim nekim tvojim postupcima najradije bih vrisnuo da i nebo čuje što si upravo ti taj koji zavređuje moj ushit i moje divljenje, ali…
…ali kad se zbog nekog tvog bisera moram stidjeti, najradije bih se zavukao u mišju rupu da me nitko ne vidi i ne čuje. Da me upitaš; kako sam? Odgovorio bih ti da sam dobro, iako, zapravo, nije tako. Samo je u narodu uvriježeno tako reći. Ne, ne živimo lako. Naprotiv! Teško nam je. Po svemu sudeći, ni u skoroj budućnosti neće nam biti bolje!
Svjestan sam da bi moglo biti još lošije. To, lošije, sam dobro upoznao i preživio, ali znam da bi moglo biti i kudikamo bolje. I to, bolje, sam također upoznao i prošao. Istinabog, nije potrajalo dugo, ali zar zbog toga trebam biti hulja, pa to prešutjeti? Trajalo je svega pet godina. I to je nešto, zar ne? Neprestano se nadamo boljemu. Ta nada nas i održava uspravnima.
Negdje sam pročitao, ne sjećam se točno gdje – znaš, rado nešto zanimljivo pročitam, samo nemoj odmah pomisliti kako sam sklon žutom tisku i pornografiji. Ne, to nikako. Poznato mi je da si čistunac i ne bih sebi dopustio da me se sramiš kao što se ponekad ja tebe sramim. Eh, da! Sjetio sam se.
Pročitao sam da je onaj rasčupani i razvikani Albert – ma, čuo si za njega siguran sam u to – rekao kako je sve relativno. Prisjeti se one pričice o sarmi koja je aktualna u svakom vremenu, a osobito je aktualna kod nas u današnje vrijeme. Znaš već o čemu je riječ. Vjerujem da ćeš kao intelektualac puno bolje to razumjeti od mene. Mislim, ono o sarmi…
U Bibliji se, čitao sam nešto i o tome, spominje nekakav kamen kojega bi, navodno, trebao prvi baciti onaj između nas koji je bez grijeha ili tako nekako. Nadam se da prepričani biblijski citat nisam pogrešno interpretirao i shvatio. A, ako jesam, već će me netko od dežurnih dušebrižnika ispraviti i nadopuniti moje neznanje i moju misao. Raduje nas što si dobrog zdravlja i u dobrom društvu. Dao ti Bog zdravlja i nadalje!
Neću te više gnjaviti našim problemima, ali bilo bi lijepo, a i ljudski, da malo svrneš pogled i prema nama jer naprosto nije za povjerovati koliko se odozdo sve puno bolje vidi; i prašina i paučina i sav talog koji se kroz sve ove godine nataložio. Nadam se da znaš o kakvom talogu govorim. Kao obitelj, već smo se naviknuli na svakojaka zagađenja, a ipak još duramo… Nisam se sam stvorio, a – kad čovjek prijeđe pedesetu – godine idu k’o lude. Naprosto lete…
Nitko ne zna kad i kako će prst sudbine odlučiti, pa se događa da čovjek u poznim godinama života zatreba nečiju ruku. Ima li išta ljepšega nego, kada je čovjeku najteže, osloniti se na nekoga svoga?! Nešto slično si već doživio i – zato te molim! Budi korektan i pravedan otac, pa nasljednicima, svojim naravno, pošteno razdijeli njihovu očevinu i ono što si sam priskrbio i stekao kako se djeca ne bi međusobno gložila i povlačila po sudovima, jer – barem je do sada bila takva praksa – od sudovanja korist imaju jedino fiškali.
Molim te, ne okreći leđa svome i ne budi nezasitan, iako ti je, vjerujem, pun kufer svega. Oooo, i nama je, u to budi siguran! (U međuvremenu izgubismo oca. Nakon višegodišnjeg nadmudrivanja posvađanih potomaka, ostavinskoj raspravi se ne nazire kraj!)
