Kad jaganjci utihnu, ne znači da je um ispijen. Možda se samo umorio i dovoljno sazrio pa mu se ne da više objašnjavati ni opravdavati. Možda je to razlog zašto maksimalno eskiviram ispijanja kave po terasama kafića. Nekako mi je draže u slobodno vrijeme biti doma.
U mojemu domu vrijede moja pravila, koja zapravo ne postoje. Pa tako mogu leći u dvadeset i dva sata ili pak u tri iza ponoći. Jutrima kad se dižem iz kreveta, mogu šetati cvjetnjakom u pidžami i iščupati pokoji korov. Mogu ručati navečer ili jesti pet puta na dan obilno ili pak ne jesti ništa. Moj dom je mjesto gdje šlamperaj i pedanterija idu ruku pod ruku. Tu se mogu smijati i plakati istovremeno. Mogu vrištati, sočno opsovati ili izgovoriti grube riječi u afektu, mrmljajući sebi u bradu.
Mogu hodati, gola, bosa, raščupana i prljava, jer to je moj dom i tu sam ja – ja, suočena sa svojim godinama i sa svime što one donose. Takva kakva sam, bez glumatanja i prenemaganja. Tko nije spreman na takve prizore, bolje mu je da prije ulaska pokuca ili pozvoni. Dom je utočište u kojem svako živo biće ima pravo na svoju intimu.
Izlascima u javnost se podređujemo drugima. Odjednom smo pod povećalom. Što je najgore, u većini slučajeva nasjedamo na to, kao da se moramo nekome svidjeti. Ne mora se netko nekome sviđati i ne mora netko nekoga voljeti. Razmišljajući o tome što će reći drugi, zapravo gubimo identitet. Postajemo marionete. I onda kada ostanemo sami sa sobom, shvatimo kako je to vrijeme izgubljeno i koliko smo se loše osjećali.
Svatko može izabrati s kime će provoditi svoje slobodno vrijeme. Ljudi s razlogom izlaze iz naših života i tu su nepotrebna pitanja ili bilo kakva opravdavanja, ali i s razlogom ostaju te nas prihvaćaju takve kakvi doista jesmo. Prioriteti, interesi, razmišljanja su stvar individue.
Kad uvečer umorna sjednem na terasu, zagledam se u zvijezde i pitam se jesam li dovoljno zasukala rukave i jesam li dovoljno dobro odradila sve zacrtano… Mogu li bolje? Naravno da mogu. A one lupetaju i pametuju, svaka vuče na svoju stranu. Odmahnem rukom, znam, slušaju, ali me ne čuju pa ne kuže da ionako živim po svom. Drage moje zvijezde, mir s vama.
Neka svaka ptica svome jatu leti. Ni ovaca ni novaca. Tako je, kako je. Ni drukčije ni drugačije.
