Poštovani gospodine Josipe!
Vama kao visokoobrazovanom čovjeku iskreno zahvaljujem na vašem (upućenom meni osobno) “malom razmišljanju” naslovljenom: “ŠUTJETI – NE GOVORITI – JE ZLATO” s popratnom primjedbom: “Kad političar nema što da kaže, počne govoriti!”
>>> KOLUMNA: …Težimo, a nikako težite!
Uvjeren sam da sam iskren čovjek. Pa, eto, ovakav kakav sam: otvoren, dobronamjeran i, za današnje vrijeme prepuno prijetvornosti, preiskren, baš nikako, i ni u kojoj kombinaciji i konstelaciji političkih snaga u Hrvatskoj, ne bih mogao biti političarem.
Moje prve riječi – pričala mi je majka – bile su: MAMA I TATA! Ako sudbina uopće postoji tad se ona, sudbina, sa mnom gorko poigrala, jer sam kao devetomjesečno dijete posljednji puta vidio vlastitog oca. Šteta, a tako mi je nedostajao. Osobito mi je nedostajao u dobi moga odrastanja. I još mi nedostaje! Od moje dvanaeste godine (6.razred osnovne škole!) do današnjeg dana, sam-samcat, sam se probijao kroz, i ondašnju i ovu današnju, ljudsku “džunglu”.
Evo, dokaza, još duram! I, pored svega doživljenog i proživljenog, sretan sam čovjek. Zahvalan sam mojim roditeljima što su mi podarili život, a ja ga – koliko mi je to bilo ranije, a i danas, u ovoj silnoj pohlepi, jalu i netoleranciji u svim društvenim slojevima i na svim razinama dopušteno – kako znam i umijem što časnije živim. Čitavog svog života – naravno, teško je iz ove današnje perspektive u to povjerovati – samo sam se branio.
Nikada nikoga nisam javno napadao, nikakav javni ispad nisam si dozvolio. Branio sam se i od fizički jačih i, kao politički nepodoban, od politički podobnih – OPORTUNISTA. Nepravdu sam upoznao još u najranijoj mladosti i s njom se čitavog svog života susrećem. Da sam u ono vrijeme slučajno neke svoje dokumente “kompilirao” možda bih sasvim drukčije kotirao na ljestvici današnjih društvenih vrijednosti. No, ne žalim se ni na što, i, ni za čime ne žalim.
Shvatio sam da kao pojedinac sa svojim stavom i vlastitim mišljenjem ne mogu ništa promijeniti, osim, naravno, samoga sebe. Ako je moj krimen to što sam spoznao kako SVIJET funkcionira, tad mi jedino preostaje žaliti sve one s umnim sposobnostima, a nemaju volje ni hrabrosti ništa poduzimati protiv sveopće grabeži i lešinarenja nad sirotinjom koja je, kažu, i Bogu teška.
Oportunisti su oduvijek, slobodno bi se moglo reći, na tuđoj grbači parazitirali i dobro živjeti. Međutim, za tako nešto treba imati “želudac”, jer nismo svi sposobni biti oportunisti.
Kad god se prisjetim Galilea Galileija, osnivača moderne fizike, zgrozim se i na pomisao da je on kojim slučajem popustio pred ucjenom i – ZAŠUTIO. Da jest…? Ah bolje je i ne misliti o čitavoj toj grozoti koja ga je snašla. Zar nije i žalosno i sramotno koliko je stoljeća moralo prohujati da se tog čovjeka rehabilitira i prizna mu pravo na njegovu spoznaju i tvrdnju…, a samo zato jer nije pristao na ŠUTNJU – koju su od njega zahtijevali PRAVEDNICI i jedini POSJEDNICI ISTINE!
Život sam upoznao na originalan način i živim ga na svoj originalan način. No, s nepravdom, ma kolika joj cijena bila, nisam se nikada mirio.
Svaka medalja ima lice i naličje. Slično je i sa batinom i njenim krajevima. Različita im je i duljina i debljina!
Kada sam, recimo, u prilici razgovarati sa akademski obrazovanim ljudima, a i to se događa, naglasim im da oni svojim razgovorom sa mnom, kao fakultetski neobrazovanim čovjekom, ništa neće izgubiti na autoritetu ni svome znanju, ali će i te kako pokazati svoju ljudskost i veličinu prema osobi nižeg društvenog statusa i nižeg, ali isto tako – u životu svakoga pismenog čovjeka – važnog obrazovanja. Oružje kojim se služim je istina i samo istina, jer istina me i održala – uspravnim.
Majka mi je – iako je završila samo jedan razred osnovne škole – znala naglasiti: “ŠTO SE VIŠE SAGINJEŠ – VIŠE TI SE GUZICA VIDI!” Ponosan sam na nju, tu moju heroinu, i pred Bogom joj hvala na svemu čemu me poučila!
Suprug moje nekadašnje učiteljica Dragice, s kojom i danas održavam telefonski kontakt, Ivica, poznavajući me još iz osnovne škole, jednom mi je prilikom napisao nešto što do tada nisam ni vidio ni čuo za to: “VIVITUR PARVO BENE!” Kažu učeni ljudi, da to u prijevodu na Hrvatski jezik otprilike znači: “DOBRO ŽIVI KOMU JE MALO DOSTA!”
Ako je prijevod ispravan – uz to što sam sretan čovjek – ja i DOBRO ŽIVIM! Trebam li nešto više? Ne, hvala!
