Živim u jednom malom, pitomom međimurskom mjestu. Sa 40 godina, onako pun snage, s iskustvom koje se godinama stječe, trebao bi živjeti život kakav sam si kao mali zamišljao. Život pun sreće, zadovoljstva i obiteljske ljubavi.
Baš neki dan razmišljam o tome. Fala Bogu imam divnu ženu i troje djece. Oni su naši anđeli za koje bi učinili sve. Međutim, vremena u kojima radimo i živimo ono “sve” naprosto postaje nedohvatljiva misija. Da pojasnim.
Supruga je prije dvije godine ostala bez posla. Jedno je vrijeme primala naknadu sa Zavoda, ali i to se s vremenom istopilo. Na sreću ja radim. Radim od jutra do noći, nedjeljom i praznikom. Ne bunim se jer sam sretan što posao imam i za to dobivam plaću. Eh, tu je sada problem. Znam mnogi će reći – budi sretan da je dobiješ. Dobijem, ali minimalac i 300 kuna kao za topli obrok.
Zbog poslovne etike neću otkriti što i gdje radim. Ne bi bilo fer jer kakva takva plaća je na vrijeme. I sad ti dobiješ 2.500 kuna. Sreći nema kraja. No, ne moram vam ni spominjati koliko vremena je taj novac u mojem džepu. Kad poplatimo režije, kupimo klincima za školu i vrtić…i odjednom nema. Nema više ni one sreće jer jučer je bila plaća, a cijeli mjesec je pred nama. Treba jesti, treba se obući, treba se pripremiti drva za idući zimu, kupiti nove knjige…
Najviše me zaboli što ne mogu ispuniti želje klinaca. Tata idemo ove godine na more?, upita sin koji je najmlađi. More obećavam godinama, ali nikako da obećanje ispunim. Ponavljam se: Sine druge godine sigurno idemo. – Tata, ja bi adidaske, svi ih u razredu imaju!, javi se kćer. – Draga kćeri, imaš patike od starije sestre i one će ti ove godine biti dobre. Iduće ti kupim nove- izvučem se.
Starija kćer želi ići s razredom na putovanje, kako se popularno kaže maturalno. – Tata svi idu, pa kaj dvije tisuće kuna nisam vrijedna da mi to uplatiš? – Sunce moje koliko ti meni vrijediš nema cijene. Najstarija si i probaj me shvatiti da nam je itekako teško vas školovati, ali to nam mora biti prioritet da bi danas sutra stali na svoje noge, odgovorim joj.
Ugledam suze u njezinim plavim okicama… Sve to iz kuta promatra moja žena, suze i ruke pokrivaju joj tužno lice. Srce mi se para.
“Dobio si plaću idemo na pizzu, ja bi role, ja bi bicikl, hoćemo na bazene…” Desetak želja, a ja ne mogu ispuniti ni jednu. Sinu nije ništa jasno: Pa tata zakaj ti hodaš na posel, nema te po cele dane i ništ nam na kraju ne kupiš? Nemam odgovor… Tražim ga u glavi. – Kada budeš stariji moći ću ti to objasniti – rekao sam.
I onda stižu riječi koje mi vraćaju uspavani optimizam. – Nemoj biti tužan. Pa ti znaš da te volimo. A mi djeca uvijek nešto želimo. Takvi smo. Ja znam ti razmišljaš kako ćeš nam kupiti nove knjige. Nama je dosta da ti nas voliš. Puno smo želja tražili od tebe, ali jednu nam možeš ispuniti – zagrli nas i daj nam pusu – kaže mlađa kćer.
Sve ih zagrlim i pustim suzu koju sam čuvao u očima. Suzu sreće jer sam djeci ispunio barem jednu želju – pružio sam im očinski zagrljaj. Pomislim: Može li čovjek imati veće bogatstvo od ovoga?
