Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Općepoznata činjenica jest da je maštovitost – imaginarnost našim ljudima prirođena. Maštariji naših veeelikih domoljuba izgleda, nema kraja, pa slijedom tih njihovih sklonosti smišljaju i izmišljaju svakakva čuda i poboljšanja na mnogim već svjetski poznatim i priznatim patentima.
Sam Bog će znati zašto je tako i što je tome razlog, ali da smo maštoviti – maštoviti smo. Dokazano je bezbroj puta u nebrojenim prilikama. U maštovitosti o ovozemaljskom raju rijetko koji narod nas može dostići, a da nas netko u tome pretekne – nema šanse. Nije važno iz kojega kraja Lijepe naše je netko i gdje obitavao; je li to ravničarski kraj, je li gorski ili možda neki kraj uz naše prekrasno more naši se ljudi u svim životnim prilikama snalaze k’o riba u vodi.
Jesu li možda u pitanju već opjevani geni kameni ili je u pitanju sasvim nešto treće još nije znanstveno definirano, ali uz sve svoje sklonosti našim ljudima nitko i nikada neće i ne može poljuljati samopouzdanje i vjeru. Vjeru u samoga sebe i u one koji mu naviještaju bolju sutrašnjicu? Dok je svijeta bit će i grijeha, pa će biti i onih koji će svoje grijehe okajavati na razne načine, a jedan od načina okajavanja grijeha odnedavno je u našemu zakonodavstvu dobio pravo građanstva i već se – u našem pravosudnom sustavu – sasvim pristojno udomaćio.
Premda naš ministar financija važi za najvrednijeg, najboljeg i najpopularnijeg među ministrima, on svojom iskrenošću ljude obeshrabruje. Kaže ministar: biti će još teže negoli je sada. Nakon takvih ministrovih izjava u društvu nastaje krš i lom. Naši ljudi, kao vjernici, žele vjerovati u bolju budućnost, a od ministra čuje nešto sasvim suprotno. Međutim, ministar ne farba ni narod ni tunele, ministar je samo iskren, ministar govori istinu. Ali, tko je ikad volio istinu i koga istina u Hrvatskoj još zanima – osim, naravno, horde nezaposlenih, omalovaženih i poniženih.
O premijerovoj retorici i njegovom stručnom elaboriranju aktualnog trenutka u državi da i ne govorim. Kad bi, recimo, premijer Milanović obrađivao neku temu o nedokučivom, malom čovjeku neshvatljivom, imaginarnom popularnost bi mu rapidno porasla, pa se ne bi sa gospodinom Karamarkom trebao natjecati za čelnu poziciju najnepopularnijeg političara. Ipak valja priznati, skloni smo povjerovati, čak, i vjerovati u nešto neopipljivo, našem nesavršenom umu nedokučivo. Eto, i vjerski vođe svome stadu poručuju da je Bog ljubav, da ljubav pokreće sve, pa i svijet, ma kakogod taj svijet nepravedan i surov bio.
Uzmimo primjerice ove naše uvažene i velike domoljube. Svi su se oni zaljubili u Hrvatsku pa su se razmahali prisvajajući sebi sve do čega dođu. Bog neka mi oprosti grijehe, ali kao da imaju stotinu usta i kao da će živjeti devetsto godina poput prvih biblijskih ljudi. No, ne može im se odreći njihova bogobojaznost, pripadnost Crkvi, vjeri i Bogu, ali svejedno…, što je previše ni s kruhom nije dobro…
Pred nepunih 14 godina (15.10.2000.) u svojoj “Jutarnjoj propovijedi” – a riječ je bila o novcu koji vrta i ondje gdje burgija neće – kolumnist Jutarnjeg lista don Živko Kustić je napisao i ovo: “…bogati dar Crkvi ili čak Caritasu smatraju uspješnijim od svake burgije… Znaju to bogataši pa se Evanđelja ne boje…naučili i svećenici pa darove primaju prečesto s bučnom zahvalnošću…”
Rad za opće dobro vrednuje se ovako: 1 dan zatvora je ekvivalent 2 sata rada za opće dobro!
Da nam pojedini ministri nisu zglajzali još dugo ne bismo saznali za svu okrutnost našeg pravosudnog sustava kod kažnjavanja poznatih faca – “radom za opće dobro”. Eto,i samozvani komandir Šamil – zbog pozivanja javnosti na rušenje “opasne vladajuće kaste u Zagrebu…” – gadno je nadrapao, jer ga je sudac kaznio sa, čak, godinom zatvora, naravno, zamijenjenom radom za opće dobro, a nakon ovakve izrečene presude sudac mu je, pišu novine, poručio:
“…budite zahvalni Bogu za ovo djelo milosrđa što niste završili u zatvoru. Idite u miru!” Navodno je dotični gospodin psihijatrijski slučaj. Pa što, i psihijatri su samo ljudi, ali im je zato posao izuzetno stresan i vrlo iscrpljujući. I, tako, umjesto da lopine i ovakvi komandiri u zatvorima gule kazne, oni će guliti krumpire. Ponovo će biti blizu kopanje. Hoćemo li uopće imati dovoljno krumpira…, jer, kako je krenulo, kandidata je…mili bože…?!
Dvanaestog travnja ove godine, dobro nam poznato lice po izlasku iz višemjesečnog remetinečkog pritvora – široko se osmjehujući – o svojim umjetninama novinarima izjavljuje: “…netko bi mi morao reći i hvala…!” Uz gubitak trinaest kilograma na vagi, očito ga je petomjesečni pritvor totalno – osokolio.
Premda svijet počiva na laži i prijevari, ljubav je ta koja čini čuda i pokreće sve. Da nije tako, tko zna u kakvoj i kolikoj svađi i međusobnoj mržnji bismo danas živjeli? Da nije ljubavi vjerojatno bismo poput Titanika već odavno potonuli. Naši veliki domoljubi – ne mareći za onu pjesmu: “Da smo se voljeli manje…?!” – da su manje voljeli Hrvatsku i da manje mašu svojim zaslugama i svojim hrvatstvom možda bismo – kao uljuđena i pravna država, kao u pjesmi – trajali još…, i ne bismo bili na koljenima spuštenih hlača…(uskoro bi nam i gaće mogle skliznuti), sigurno bismo živjeli bolje…, a građani ne bi prekapali kante za smeće u potrazi za hranom.
Sa oltara na sam Uskrs – uz redovitu kritiku ove vlasti – kardinal je citirao sv. Pavla: – “Za onim gore TEŽITE – ne za zemaljskim!” Zar ne bi bilo – barem na blagdan Uskrsa – uljudnije, prikladnije, humanije, a i poštenije da je kardinal citat sv. Pavla mrvicu modificirao (radi se tek o dva (2) zamijenjena slova u riječi TEŽITI) pa bi Pavlov citat glasio: – Za onim gore TEŽIMO – ne za zemaljskim!
Ne znam, čemu imperativ i kakav razloga kardinal ima sebe izostaviti iz ovako važne poruke? Ovako izgovorena poruka ne gubi smisao već naprotiv, pojačava ga, ali s drastičnom razlikom u značenju.
