Nakon svih hedonističkih pretjerivanja, kako osjetilnih tako i duhovnih, nakon određenog vremena na red dođe odstranjivanje rezultata. Popularno se to naziva detoksikacija. Nekako nam riječ čišćenje djeluje grubo, seljački, i neznanstveno pak smo pribjegli ovom izrazu “detoksikacija”. Čega? Odgovor u 99,9 posto slučaja biti će da je to detoksikacija organizma. U tom kontekstu misli se prije svega na probavni trakt, jetra, i na fizički izgled, to jest višak kilograma.
Iz godine u godinu ponavljamo iste greške. Svjesni smo da ne valja, ali pogled na bogatu trpezu čini svoje. Um reagira. Danas ima, a sutra kako bude. Pune dvadeset i tri godine blagujemo sa stola političkih obećanja. Od izbora do izbora, od referenduma do referenduma trpeza nam postoje toliko bogata da um naprosto ne može shvatiti. Zasićenost postaje prevelika. U početku se javljala opstipacija, a u posljednje vrijeme sve je učestalija dijareja. Tijelo počinje odbacivati ono na što ga je natjerao um.
A kako natjerati um koji od 7. stoljeća pa do danas slijepo izvršava što drugi naređuju, da se očisti od obmana, privida, i zabluda. Naše tijelo, naš um je biološko računalo koje radi na istom principu poput stolnih ili prenosivih računala. Rođenjem našim tijelom vladaju prirodne sile i nagoni za preživljavanjem. Gledajući svog jednu godinu starog unuka, njegove radnje,ponašanje sve više mi se nameću usporedbe s političkim elitama ili vođama istih. Još nesiguran na nogama, obožava bakinu kuhaču.
Čvrsto ju drži u ruci, puže i lupa njome gdje stigne. Njemu nije bitno da li je to stol, tanjur, sat, televizor ili nešto deseto. Bitno je da se “ruži”, treska, i da se čuje. I kad je razbio lijepu staru vekericu, nitko ga nije krivio, jer on je samo dijete koje se igra. Kriv je onaj koji mu je dao kuhaču da se njome igra. I tako naš slatki mali “tlačitelj” ne snosi nikakvu krivnju. Mi smo mu dali kuhaču u ruke i sad neka lupa.
Zar mi potlačeni i obespravljeni ne činimo isto na svakim parlamentarnim izborima. Dajemo kuhaču na rok od četiri godine određenim strankama, a onda se bunimo. Upiremo prst u krivca svjesni da ništa ne možemo promijeniti osim da nakon četiri godine predamo kuhaču drugima, svjesni da ništa bolje biti neće.
Osnovno pitanje koje se nameće jest: Što naš um tjera da ponavlja greške, a ne da se uči na njima. Najkraće rečeno toksikacija ili trovanje uma počinje u najranijoj dobi. Toksikacija uma nije uvijek negativan pojam. To ovisi o obitelji, svjetonazoru i okolini u kojoj se odrasta. Dijete poput kopirke preslikava način ponašanja i života okoline (obitelji) u kojoj odrasta. Upija sve vrijednosti a isto tako i mane, bez obzira radilo se to o tradicionalnoj vjerski opredijeljenoj ili ateističkoj, liberalnoj, socijal – demokratskoj obitelji.
Ako su nam obitelj i roditelji nekakav uzor, već od najranijeg djetinjstva doživljavamo podjele, koje nas više-manje prat cijeli život. Pokušavamo slijediti svjetonazor kakav nam je um prihvatio i po pravilu zbližavamo se s ostalim koji dijele isti svjetonazor. Tu upadamo u vječnu zamku moralne odgovornosti. Znamo li razlikovati dobro i zlo? Zar nije naše dobro, a ono drugo zlo?
Ovisno o svjetonazoru naše vrijednosti su one prave. Stojimo čvrsto iza njih. Nastojimo pronaći lidera, vođu, koji će glasno i jasno isticati da su naše vrijednosti daleko ispred ostalih. Svjesno mu dajemo kuhaču u ruku ne znajući na koji način će biti upotrebljavana. Razočaranja slijede ubrzo nakon što vođa počinje odabirati suradnike bez ikakvih drugih kriterija osim onih da nisu bolji od njega, i da može manipulirati istima.
Najveći problem je što već od najranijeg djetinjstva nesvjesno prihvaćamo podjele. Kasnije u vrijeme puberteta i buntovništva, odbacujemo ponešto iz naših svjetonazora da bi se osnivanjem vlastite obitelji nanovo vratili korijenima. Što ima u tome loše ? Ništa osim što sada svjesno pristajemo na usvajanje mitskog uvjerenja i uvjeravanja. Dolazimo do situacije da se sa ljudima ili grupacijama drugačijeg svjetonazora jednostavno razilazimo. Bilo to po pitanju vjere, politike, gospodarstva, a osobito morala.
Biti roditelj postaje političko pitanje. Brak postaje političko pitanje. Muzika i umjetnost postaju političko pitanje. Vjeroispovijest postaje političko pitanje. Za sve su krivi oni prije nas. Da skratim popis nema ništa u čemu bi se mogli složiti, a da u to ne umiješamo politiku. A tko se danas smije baviti politikom? Svakim danom um postaje zatrovaniji i zatrovaniji. Ograničenja sve veća a slobode manje. Ovo korizmeno vrijeme bila je jedinstvena prilika da očistimo um i tijelo.
S tijelom je lako. Dok sam mogao puno jesti nije bilo toliko hrane. Sada kad je imam, ne smijem jesti (tak vele vrači). Ostaje mi samo um. Podijeljen na dvije particije ili na lijevu i desnu polutku. Obje detoksitirati ne mogu bojim se da ne obrišem i ono malo kaj u njima ima. I dok ja tako razmišljam kaj obrisati moj unutarnji Mefisto bocka trozubom i mantra.
– Intelektualce. Briši intelektualce. Briši one kaj su si uzeli za pravo da podvlače crtu. Briši one koji ti truju um da su jedina misleća i obrazovana ekipa koja zna više. – Čekaj malo. Ali nama su potrebni intelektualci. Jebemti ako njih obrišem obrisal sam premijera i cijelu političku elitu. No Mefisto se ne predaje.
– Briši, briši. Sve su to pseudo intelektualci. Lažnjaci. Poput lažnog parfema. Miris drže samo u predizbornoj kampanji, a kasnije… fuj, bljak. Oni drže samo do sebe. Do svoje istine navek budu kvocali da nema alternative. Oni su u najamni intelektualni radnici u službi trenutačne vlasti. Intelektualci za sva vremena i sve vlasti. Komunističke, desničarske, neoliberalističke, kapitalističke. Sve. Baš sve. Osnovin cilj je uhljebljenje.
– A kaj s pravim intelektualcima koji ne gledaju samo svoje ciljeve? Kaj z nama kaj nismo intelektualci? – Za vas će se “pobrinuti” lažnjaci. Malo psihijatrije, norc hauza, rešta, otkaza i vi budete zbrinuti. Tak je bilo uvijek i tako će biti i dok je svijeta.
– Čuj vrag jedan, a da ja ipak odustanem od detoksikacije uma? Nekak je to previše za mene kaj nisam intelektualac. Pa kaj se bum ja pod stare dane po reštima i sudima povlačil? – He, he. Tvoj izbor.
