Jeste li ikada doživjeli neko čudo? Mnogima će odgovor na ovo pitanje biti: Ma čuda ne postoje! Ipak je mene ovo pitanje potaknulo na duboko razmišljanje… Mislima se vraćam u djetinjstvo i razmišljam kako sam ga proveo.
Pitam se: Je li čudo kad sam dobio prve traperice? Je li čudo što nisam imao bicikl? Je li čudo da je moj prijatelj imao sve, a ja ne? Ma nije to čudo…To su samo materijalne stvari koje čovjeka čine ne(sretnim). I onda u ruke uzmem obiteljsku fotografiju, izlizanu onako bez boje, ali meni itekako vrijednu.
Ugledam majku…suza poteče… Nema je, ali vjerujem da je negdje gore sretna jer je to zaslužila. Blagdani u našoj kući su uvijek, bez obzira na neimaštinu, bili puni vjere, ljudske topline i obiteljske sreće što nam je davalo nadu za život koji je pred nama. Tata bi za uskrsne blagdane odradio vanjske poslove, a mama bi u ruke uzela one kućanske.
Jedne godine tjedan dana pred Vuzem misleći da su djeca zaspala u suzama je tati ispričala kako joj je teško jer nezna što će staviti na uskrsni stol. Tata je rekao da se moraju pomiriti s time pokušavajući utješiti mamu. Vremena su bila teška, a imati cijelu šunku bio je pravi raskoš. Nama je taj raskoš predstavljao komadić blagoslovljene šunke.
Ono što sam te noći čuo bilo je za mene kao dijete razočaravajuće. Posebice kada znam koliko smo se veselili Uskrsu i komadiću mesa na stolu. Pomalo ljut od tog trena bio sam u uvjerenju da nećemo jesti meso. Na Veliku subotu majka nas je pospremila na spavanje (bilo nas je šestoro). Braći cijelog tjedna nisam odao maminu i tatinu veliku brigu.
Kad smo se probudili na uskrsno jutro na stolu je bio posvećen komad mesa (mislim da je bil buncek), domaća prosta mazanica, kuhana jaja i hren. Ostao sam bez riječi! Našoj dječjoj radosti tada nije bilo kraja, a ja kao najstariji sam se pitao odakle sada to. Kasnije sam saznao da je majka bez znanja oca otišla jednoj dobro stojećoj gospođi oprati veš i očistiti prozore kako bi zaradila i nama blagdane učinila drugačijima od svakodnevnice.
Odlutajući mislima u prošlost, shvatio sam da se čuda ipak događaju. Kako? Pa moja majčica je stvorila čudo iz ničega. Vratila nam je osmijeh na lice. Blagdani su nam bili nezaboravni zahvaljujući upravo njezinoj domišljatosti i snalažljivosti. Uvijek nam je govorila poštenjem, vjerom i radom se može sve. Kroz svoj je život to dokazala!
