Nema ničeg zanimljivijeg od promatranja ljudi. Što rade, kako i ono najzanimljivije – zašto to rade što rade. Prolazim tako gradom oko podneva, atmosfera u centru grada je opuštena, ljudi zaviruju u izloge, srdačno se pozdravljaju s poznanicima. Oblaci se nadvili nad gradom, prijete kišom koju su metereolozi nazvali Stefani. Valjda je sad moderno nazivati svaku kišu, vjetar, maglu nekim ženskim imenom… Tek toliko da zvuči prijeteće ako ništa drugo. Niš’ posebno rekli bi ljudi sve do trena kad se mi u periferni dio mog vidnog polja nije ušuljala – ona.
Žena, OK pretjerujem djevojka, duge platinaste kose ko u gorske vile leđima prislonjena na zid zgrade. Rukama i leđima se priljubila na zid… i hodala uz njega kao lopov koji se iskrada iz kuće. Odskakala je od cjelokupne slike mirnog gradića koji je upravo iščekivao pljusak, odskakala je od svih ljudi zabundanih u sive, crne i smeđe boje toplih zimskih jakni, bila je jednostavno lik iz futurističkog fantasy romana koji je zalutao u ljubavni roman Jane Austin.
Njezina pinky bundica lažnog krzna ubola me u oko jače od četkice maskare koju nanosim za vrijeme proboja u rotor kad ujutro zaspim na posao. Šuljala se uz zgradu kao velika, dlakava, ružičasta Spajdervoman. Stavljala je duge noge jednu ispred druge dok su njezine crne, sjajne štikle “99,99 kn za stajanje, ali ne i hodanje 15 centi” klopotale o mramor. Mora da sam zastala sa širom otvorenim ustima na nekoliko trenutaka. Što ta… žena radi?! Ako je svrbe leđa, sigurna sam da može zatražiti pomoć od njezina prijatelja koji je tako nemilosrdno slika. Zašto je slika?! Ne, ne, zašto se ona dade slikati… takva… tako?! Po njezinim grimasama shvatim da je možda bolesna, možda su lijekovi popustili, možda ima neku psihotičnu epizodu, mora imati neko racionalno objašnjenje za ovo. Bolesna moja guzica! Kad je napučila bordo namazane usne jače od rječnog soma koji je ugledao malu ribicu shvatila sam sve! Ona pokušavati biti seksi. A onaj mulac koji slini iza fancy mobitela je zapravo njezin dečko. A fotosešon ne rade na za neki domaći modni časopis, već za Facebook. Bolest modernog doba.
Jedno vrijeme su bile u modi kupaonske pločice ili pločice iz bilo kojeg kafića, diskača i restorana ako se slučajno tamo zalutalo. Nije bilo dana kad nisu osvanule nečije slike prije ili poslije obavljanja nužde. Mislim, halo, koga briga gdje ko piša i da li je u tom trenu imala curka zelenu il’ plavu maskaru?! Nakon toga su uslijedile slike “u šumu išla sam, jagode brala sam”. Sati utrošeni pred odgledalom, šminka, frizura, pomno odabrana odjeća, pa crta u auto, pravac šuma, navjesim se o prvo drvo i slikaj mi molim te kosu u letu, pticu iznad mene kako je pokušavam nahraniti, kako berem visibabe, gle, vauuu vepar u daljini, joooj vepar nam se približava, sranjeee ne slikaj sad bježimo vepar ide ravno na nas. A uopće nije cool moja izbezumljena faca prožeta užasom dok mi petice propadaju u vlažno, šumsko tlo kad razjarena divlja svinja juri na nas.
I svako malo kad pomislim da su se ljudi opametili i više ne stavljaju na taj Facebook ama baš svaki tanjur hrane koji su spremili, kolač koji su ispekli, biceps koji su napumpali, tetovažu koju su naljepili na sebe, sad su još gori. Sad su totalno pomahnitali. Sad je moderno uključiti onaj lokator lokacije ili kak se već to zove. Nek svi znaju da sam u Mc’Donaldsu, da šopingiram u Areni, Grazu, da sam u Trakošćanu ili da sam stala u nekoj selendri na putu do recimo Pule i naravno usput poslikam sebe i pločice u lokalnom bircu poslije pišanja.
Ne razumijem u čemu je stvar s tim Facebookom i svim ostalim društvenim mrežama. Ako nemaš profil kao da i ne postojiš! Ali nije dovoljno da čovjek postoji u tom elektronskom obliku, već mora svo to svoje postojanje potkrijepiti i dokazati tonama slika, statusima, lajkovima i osobodi me Bože, zahtjevima za igrice. Ako nemaš 500 prijatelja kao da nemaš nijednoga. Sve se mjeri u brojkama, iracionalnom, pretjeranim brojkama i više-manje lažima.
Ispod svake slike se nižu lajkovi i statusi tipa – lijepa si, preljeepa, baš si divna, :*. Ako ti nikad nitko nije napisao ispod profilne slike da si preeelijepa!!!, mora da si ružna. Zar je tako bitno što drugi ljudi misle o nama pa makar nam oni bili totalno nebitni?! Pravi veliki, globalni sajam taštine. I taman kad pomislim da je to bolest mlađarije, realnost mi oplali šamar, ne draga moja, to je kao gripa, ne bira ni godine, ni spol, ni rasu. Svi su podležni. Sve ostalo je stvar imuniteta. Normalni ljudi tako postaju bolesni, a sve ostale na svu sreću boli briga.
Ljudi kao da se natječu jedni s drugima gdje sam bio i što sam sve radio. Jer zapravo to se sve na tim društvenim mrežama svodi na preuveličanje svog života i virkanje u tuđe. Izgovore tipa “imam profil da ostanem u kontaktu sa starim prijateljima koji su odselili daleko, daleko” možemo komotno objesiti mačku o rep. Hrvatska pošta još uvijek šalje poštu (pisma, razglednice, čestiteke) bar je do prošlog tjedna koliko znam. A telefonske mreže još uvijek funkcioniraju jedino ako niste iskopčani.
Kad mi se svijest vratila i čupava ružičasta napast nestala iz videokruga otišla sam u banku. Uzmem onaj papirić s brojem, bacim pogled da crvene brojeve koji žmirkaju kod šaltera tek toliko da odokativno ocijenim koliko vremena ću provesti u redu. Šest brojeva je ispred mene što i nije tako strašno. Čekam na red. Penzići i ja. Čekamo. Ubijte me, ali volim stajanje u redu i ne raditi ama baš ništa. I već znam što me čeka kad dođem na red. Jedan te isti razgovor – “gospođo zašto ne koristite internet plaćanje, imate tu opciju.”
Imam, ali ne želim plaćati preko interneta. Želim doći u banku, reći dobar dan i čekati dok vi to sve ne obavite umjesto mene. Je li to grijeh? Pa da nema mene i penzionera pola šalterskih radnika bi ostalo bez posla! Je l’ to palo na pamet kome? I ne razumijem zašto mi svi oni govore plaćajte putem interneta.
Kaže meni bankar da mu je žao vidjeti kako gubim vrijeme čekajući u redu. Pa što? To je moje vrijeme, mogu raditi s njim što želim. U tih petnaest minuta sam mogla obaviti brdo toga drugoga. Jesam, mogla sam, mogla sam napraviti nekoliko selfija pod vurom, popušiti cigaretu, kupiti vodene boje da ostvarim svoje slikarske ambicije, mogla sam. Ali ja želim gospodariti svojim vremenom pa taman da to bilo i loše gospodarenje. Želim makar prividnu slobodu izbora u današnjem vremenu, želim hodati ulicom, a da nitko ne zna boju mojih kupaonskih pločica, tanjura s kojih jedem, ne dam da tamo neki internet upravlja mojim životom.
Dosta mi je kompjutera na poslu, pa doma, pa mobitel, pa svi oni gadgeti koje sam dobila, a ne znam što bi s njima, po cijele dane sam online. Zar nam se na to sve život? Da ga živimo preko nekih mašina?! Sve mi se nešto čini da su svi jako racionalni s tim svojim vremenom jer ga nitko nema na bacanje, posebice ne za stajanje u redu, a kad ono velika većina ljudi to svoje “racionalno sačuvano vrijeme za bitne i važne stvari” utroši na “fejbukarenje”, slikanje za druge ljude, virkanje u tuđe profile, kukanje prilikom dizanja forum-revolucija i da se zapravo ništa tako važnoga i bitnoga ne primi.
