Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Jesu li Hrvati anatemizirani ili su nam političari kroz čitavu našu povijest tolike šeprtlje pa nas kao društvo – ne i sebe, naravno – ne znaju izvesti na pravi put, jer, s ovakvim političarima i njihovim radom nikad nećemo na zelenu granu.
Svakodnevno nas, trubeći nam jednu te istu priču, podsjećaju kako smo već šestu godinu u recesiji, ali kako se pomaknuti ka boljitku to nam ne kazuju. Zar, i zašto, jedino Hrvatsku ulagači izbjegavaju i koji razlog je tome? Nije da se nije pokušalo, ali rezultati su skoro pa nikakvi. Prvo smo se uzdali u našu dijasporu, međutim, uprskali smo stvar. Dijaspora, kolikogod voljela domovinu, se zgrozila nad našim socijalističkim običajima, jer nitko nije toliko lud svakom aparatčiku davati pinku za svoju investiciju.
Srećom smo, na početku privatizacijskog ciklusa banke prodali strancima. Kažu, za jeftine pare. Pa što? Da ih nismo prodali sad bismo i s njima imali gnjavažu, jer s novcem, rijetko gdje i rijetka kad nije problem. Ne samo kod nas. Je li nam to treba? E, pa, ne treba. Puno je lakše ako je stranac vlasnik nečega. Nismo navikli imati nešto svoje u trajno vlasništvo, pa to čuvati. Jedni drugima smo toliko zavidni, odnosno, jalni da svakog iole uspješnijeg čovjeka sumnjičimo i optužujemo za prijevaru i lopovluk sve dok ga ne otjeramo na prosjački štap.
Osvrnemo li se malo oko sebe uvidjet ćemo da nama, Hrvatima, pod ovom nebeskom kapom ništa nije dovoljno dobro. Protiv svake ozbiljnije investicije dižemo dreku i galamu. Svaku pomisao koja iole miriši na izgledniju investiciju u samom začetku sasiječemo. Rođeni smo kočničari vlastitog razvoja i napretka.
Što će nama golf? Da nam ne naruše biološku raznolikost ni hidroelektrane nisu najpoželjnije. Što će nam termoelektrane? Da zagađuju okoliš, je li, a osobito one na ugljen? Ni s vjetroelektranama nam ne ide baš glatko jer, ta čudovišta kovitlaju zrak i, zamislite, zuje. Zar da nam Kinezi grade željeznicu, a Francuzi aerodrom, pardon, zračnu luku? Kao da smo mi nesposobni…
Naša tradicionalna imunost na poštenje nadaleko je poznata, pa nam ni Imunološki zavod ne treba. Međutim, u stvaranju općeg nereda u društvu smo nenadmašni. Tu smo doma. Mogli bisma ga patentirati i negdje unovčiti. U neredu smo genijalci. Nevjerojatno je, ali istinito, kako je socijalizam duboko prodro u naš mentalni sklop.
Pokušalo se nešto i s ruskim kapitalom, ali nije išlo, pa su se Rusi okrenuli našem okruženju. Nadali smo se da će nam bivši šef HGK, dofurati poslove iz Rusije, međutim, nade su nam se rasplinule kad je iz Rusije dofurao ustrijeljenog risa za svoju zbirku prepariranih trofeja. Ris je navodno prepariran, a lovac priveden.
Mediji bruje da ruski kapital ipak stiže u Hrvatsku. Onaj nabildani Rus, navodno, ima plan za Hrvatsku! Radi se, kažu, o velikim projektima, a ne o nekakvoj sići. Kad ne umijemo sami, drugi će brinuti o jadranskim lukama. Možda je i bolje da o nama tuđin brine i da nam čuva leđa. Sredit će nas stranci. Oni znaju. Mi ne znamo. Pa, neka onda netko kaže kako je politika jednostavan i lagan posao. Nije ni najčasniji. Eno, u Saboru nisu kadri sami sebi smanjiti plaće. Lakše je smanjiti učiteljima koji su ih opismenili.
Pokazalo se bezbroj puta, totalni su antitalenti za lobiranje i izravno pregovaranje. Posrednik nam dođe k’o kec na cenera, jer u politici nema ljubavi. Samo je interes važan. Kad ne umijemo smisliti strategiju razvitka smislit će je Rusi. Što o ruskim planovima misle Ameri, tek ćemo doznati. Prilično je to komplicirano…
Ruse će nam poslati posrednici. Mađari. Mi im se, kao, sramimo ponuditi posao. Politika je poput prostitutke. Kad se radi o lovi nema gadljivosti. Ni na boju kože, ni na vjeru, ni na naciju. Sve su to trice i kučine kad je lova u pitanju. Dokazano je bezbroj puta. Za spas naše duše brinu se popovi i odvraćaju nas od materijalnog… Zbog kraljevstva… Nebeskog. Njima, ovakvim skromnima kakvi su danas, dovoljno je i ovozemaljsko. Kraljevstvo.
Eno, bivšeg nam premijera strpaše u ćorkanu* zbog šurovanja s nekim, nama nedostupnim, Mađarom. A, možda je, siroti čovjek samo tražio posrednika? Za ruski kapital. Naši ga, da ne utekne, smjestiše u bajbok**.
Medijska ekskluziva ovih dana jest ruski Akcijski plan za Hrvatsku. Ako se plan ostvari više nećemo biti u okruženju. Rusi će biti u Hrvatskoj. S kapitalom. Hoće li s kapitalom, strah me i pomisliti, stići i ćirilica? Ruska. Najvažnije od svega je što bi zrak bio prve klase i mirisao na bijele ljubičice. Slavonci bi konačno prodisati i odahnuti… Više im ne bi vonjalo na trula jaja. Jedino, jedino je upitno što će reći – stožer.
Stožer se redovito ispovijeda, pa je duhovno ojačao. Što je s pokorom, ne zna se? Sjetimo se samo kako su mudro i učinkovio državnom vrhu (neka pamti povijest!) zapriječili priključenje koloni sjećanja u Vukovaru 18. studenog 2013. Jesu li i to ispovijedili? To je ispovjedna tajna… Stožer se protiv ćirilice bori k’o nečastivi protiv raspela. Istinobog, ruska ćirilica je ponešto drukčija od ćirilice s ovih prostora, međutim, kako bi to rekli naši prijatelji Makedonci: – k’irilika je k’irilika.
Što bismo mi jadni da smo za nevolju ratovali protiv Arapa? Da jesmo, vjerojatno bismo danas pisali rimskim brojkama što bi nam poprilično kompliciralo život, jer kako bi nam školarci rimskim brojkama napisali, recimo, Ludolfov broj “Pi = 3,14”? K tome još sa točne 32 decimale?
A, što, ako nam bivšeg… oslobode optužbi za muljanje s onim Mađarom? Jer, desetogodišnja osuda nije pravomoćna, a sa sudstvom nikada nisi siguran kako će prosuditi – i presuditi. Jadna li nam majka ako nas bivši… tuži za nadoknadu štete.., pa za povredu ugleda i časti, pa za duševne boli, pa za…? Što ako se dokaže da je i bez posrednika mogao dovesti Ruse… Što, ako…?
*ćorkana, **bajbok = nekoliko zgrada gdje se po pravomoćnoj presudi služi kazna
