Najveći promotor međimurske košarke, osnovan s ciljem da skrbi i potiče razvoj naše košarke, predstavlja i okuplja klubove je “Košarkaški savez Međimurske županije” (ili bi to trebao biti). Ovu temeljnu odredbu iz članka 1. vlastitog statuta naš savez već godinama krši.
On služi kao servis naplate i kvazi-organizacije, uvjerava klubove da radi u njihovu interesu i da su troškovi natjecanja niski. Sve to nije čudno pošto međimurskom kao i nacionalnom košarkom već dugi niz godina vladaju i upravljaju – suci. Zašto smo pali u C-košarkaški razred? Savez koristi trenutnu krizu i nedostatak financijskih sredstava klubova pa tako njih i našu košarku gura u lokalnu ligu tvrdeći da je jeftina. No, gdje je tu kvaliteta? To ih očito nije briga. Ako je sve u novcu, međimurski košarkaši i klubovi mogu se sami sastati, takvu ligu stvoriti, utakmice dogovoriti bez kotizacija, skupih i neobrazovanih sudaca.
Organizacija i troškovi su jedno, ali to nebi smjela biti rekreativna liga gdje mladi igrači ne dobivaju priliku. Postoje iznimke poput prvaka te lige koji već dugi niz godina okuplja zaljubljenike i bivše igrače koji se sami financiraju i rekreiraju. Ostali koriste i novčana sredstva općina za igranje lige gdje rijetko koji klub priliku za afirmaciju daje igračima iz omladinskog pogona. Naša košarka bila je najbolja u 90-im godinama kada je imala jasne ciljeve.
Jedan klub bio je iznad, igrao jaku drugu ligu i ušao u prvu, ali su i ostali radili. Međimurska košarka bila je jaka jer se i u Murskom Središću igrala uspješno, pošto su i tamošnji dečki već kao kadeti i juniori odlazili igrati jače utakmice u čakovečki klub, kada se “na nož” igralo u Donjoj Dubravi, Donjem Kraljevcu, Nedelišću, Kotoribi… Maćehinski savez umjesto da pomaže i potiče te sredine da ponovno ožive i jačaju, podržava besmisleni animozitet dva čakovečka kluba. Savez ne poštuje ni jedan stavak članka 15. vlastitog statuta, osim onog u kome piše da organizira i provodi sustav natjecanja. On sigurno ne usklađuje i objedinjuje programe klubova niti skrbi o unaprijeđenju stručnog rada. Trebao bi promicati i predstavljati klubove te ih predlagati za dodjele nagrada.
U sezoni 2011/2012 kada su košarkaši “Međimurja” osvojili seniorski naslov prvaka bez poraza, a svi ostali uzrasti bili na poluzavršnici prvenstva Hrvatske, savez nije klub kandidirao za momčad godine Međimurske županije. Po statutu jedino ga je on i mogao. Klub je te godine postao najmomčad grada Čakovca, bio sedmi u poretku KUP-a “Dražen Petrović” i imao jednu od najuspješnijih godina. Očito za savez to nije bila dovoljna promocija međimurske košarke pa su ponovno prekršivši statut i tada ostali “nijemi”. Opće je poznato da su i propozicije natjecanja koje su usvojili, mrtvo slovo na papiru.
Kako drugačije objasniti sustavno kršenje članka 49. propozicija gdje piše da se neposjedovanje registracijskih iskaznica za igrače kažnjava? Kod nas ne samo da se ne kažnjava nego se i “švercaju” igrači pod mlađe, dolazi na utakmice sa 4-5 dječaka koji bi trebali juriti po terenu 40 minuta bez izmjena. Ostale tehničke stvari ne trebamo ni spominjat jer tu ima najmanje reda. Stavimo na stranu sve napisano i vratimo se tezi da košarkom vladaju suci. Ukoliko je tako barem bi međimurski suci trebali imati koristi od Saveza.
Međutim i na tom području je utopija da se može uspjeti. Tako je prije dvije godine, mladi međimurski sudac, bivši košarkaš koji je i na ovom portalu od strane igrača bio proglašen najboljim, imao priliku napredovat. Trebao je suditi rang natjecanja više, kvalifikacije za prvu ligu, zadovoljio je sve uvjete ali nečiji ego je bio povrijeđen pa je to stopirao. Objašnjenje je bilo da se taj sudac “ne trudi dovoljno u savezu i udruzi”. Vrlo vjerojatno nije dovoljno bio u prostorijama saveza, čistio ih i ulizivao se predsjedniku udruge sudaca i tajniku saveza.
Tako je drugi sudac iz Križevaca, koji je po mišljenju svih igrača puno lošije sudio napredovao u nacionalnog a naš ostao regionalni. Naš je savez institucija koja ima sva potrebna tijela, sve je legalno, demokratski, ustrojen je na istom principu kao i država a to je da bude glasačka mašinerija. Ona je isprepletena sitnim ili većim interesima gdje je predsjednik saveza samo figura na papiru a sve vodi tajnik-sudac. Takav sustav može se promijeniti samo institucionalnom borbom, lobiranjem i da se svaki međimurski klub i njihovi rukovoditelji zapitaju da li zaslužuju bolje? Zajedno se može sve.
Uživajte u pogledu “Iznad obruča”.
