Konačno je stigla zima. Male, bijele, snježne balerine u svom zaigranom plesu donose radost na dječja lica, mekani pokrivač na krovove kuća i sranje na cestu. “Što misliš koliko pahulja padne u jednoj minuti na tvoje dvorište …onak… brojkom?” – zapita Ana pušeći svoj topli dah na hladno staklo stvarajući maleni oblak… kladim se da deset tisuća. – tiho si promrmlja u bradu.
“To je neko retoričko, matematičko ili filozofsko pitanje, jer vjeruj mi, nemam ni znanja ni volje za nagađanjem odgovora bilo koje vrste. Nastavim mijesiti smjesu za tjesteninu. Danas se osjećam nekako “domaće” i “kućaničino”. Upućujem Ani prijeteći i zlokobni pogled dok prstom crta cvjetić u svom kumulusu na mom čistom kuhinjskom prozoru koji gleda na ne tako udaljenu pješačku stazu kojom joggiraju svi što išta znače u našem malom selu, ali to nju ni najmanje ne dira. Vesele đogerice vole konstruktivno raspravljati o stanovnicima svake pojedine kuće pokraj koje prolaze i to spada više-manje u kulturu vrlo važnih mjesnih đogerki. Nije da me briga, ali ne želim biti meta, hajde to reći riječju koja to najbolje opisuje, tračeraja.
“Znaš što želim biti? Želim biti direktorica.” – izgovori Ana u jednom dahu slavodobitno i ubije u startu moju neizgovorenu molbu da na finjaka odjebe od mojih prozora.
“Direktorica?” – procesuiram njezinu misao za koju se mogu kladiti da je nije htjela izgovoriti na glas. “Neke određene firme? HŽ-a, HEP-a, HAC-a, INE… ili pucaš van granica? Bio je neki natječaj? I ja bi poslala molbu.” – ne trudim se prikriti ironiju u glasu. Ponekad jednostavno situacija zahtjeva da žena bude kučka za dobrobit svojih voljenih i civilizacije kakvu znamo.
“Ne luđakinjo, bit ću direktorica “Gumilice j.d.o.o.” – ponosno digne ruke u zrak i rastegne osmijeh veći od lokalne Fejsbuk misice koja je naletjela na polupijanog sina lokalnog moćnika. Ok, sad se osjećam malo, ali samo malo posramljeno i jako začuđeno baš kao Alisa u Zemlji čudesa.
“Koji vrag je “Gumilica j.d.o.o.?” – postavim sasvim logično pitanje na koje iščekujem detaljan odgovor – “Ima veze s gumama? Ne vrag da još imaš ljetne? Halo ženo, vani je polumećava i kako mi se čini zima je tek počela.” – uperim valjak za tijesto prema prozoru.
“Ma ne… to… to će biti moja vlastita firma. Uzgajat ću kamilicu. A znaš da moja baka ima skoro pa 150 godina i da govori nekim arhaičnim jezikom i umjesto kamilica govori gumilica… pa sam mislila neka onda bude “Gumilica”. Molim te, ajde spusti obrve za deset centimetara, zaradit ćeš bore i slušaj me. Bila sam na zavodu i imam sve uvjete da dobijem onu potporu koju daju tak da intenzivno razmišljam da se zaista upustim u to. Imam zemlje… zapravo nemam, ali zato ima baka i tata… Premda bi prokleto voljela znati gdje su te zemlje… Nešto zemlje mogu dobiti s puničine strane, oslobodi me Bože, ali ona mi je zadnja na listi, traktora imamo, registracija ne košta vraga, imamo prikolicu, a osim toga nije da se budem nešto naradila, a zarada je sigurna.” – izgovori svoj poslovni plan u dahu i krene prema meni zanesena poprilično smjelom idejom o vlastitom biznisu.
“Gle, sjeme nije toliko skupo, osim toga treba mi samo prve godine dok se ne zakotrlja, treba mi sušara i treba mi kombajn za berbu. Na svu sreću u Hrvatskoj postoje otkupljivači kamilice i imaš kamo sa robom. I još nigdje nisam pročitala da nije isplativa investicija. Posla svega nekoliko tjedana kroz godinu… I to ne da se ubiješ.” – prstima prođe kroz svoju poludugu plavkastu grivu i zavrti jedan pramen oko kažiprsta malo prejako sudeći po bolnoj grimasi koja pokvari ukupni dojam njezine prezentacije.
“Ma da? Tako lako? A kombajn za kamilicu pretpostavljam ima svaki drugi poljoprivrednik u okolici pa da ti pobere… pokosi… što već kamilicu. Ili bi se o tome brinula kad za to dođe vrijeme?” – zašto mi se čini da je ovo prejednostavno i ako je sve točno što kaže predobro da bi bilo istinito.
Ana slegne ramenima, ali se ne dade pokolebati – “Pa dobro, nisam cijeli plan još razradila u detalje, Bože dragi imam vremena, osim toga nema toga što se ne može naći na internetu.”
Ruku na srce, ideja nije toliko suluda, nema iskustva u poljoprivredi apsolutno nikakva, nema veze, da se naučiti, ne zna gdje su bakine zemlje koje misli obrađivati, pitat će baku i problem riješen, ako nikako drugačije brat će ili kositi ili koji god već vrag tu kamilicu ručno ako treba baš kao robovi u “12 godina ropstva”, radne snage u Hrvatskoj barem ima kao u priči i to ne baš nekoj sretnoj… tako da… pa mislim… što ja znam… mogu joj poželjeti puno sreće ako se upusti u taj biznis. Ako joj je tako velika želja da bude direktorica pa onda neka bude.
“Cijeli projekt je još u povojima, kako da se izrazim… još se rađa, oblikuje, formira… ima puno pitanja, ali vjerujem da na svako mogu naći odgovor. Želim biti samostalna, jaka žena, neovisna i slobodna.” – Ana je vidim, opet kratila noći čitajući knjige samopomoći raznih emancipiranih žena i polufeministkinja čija sranja odlično prolaze na američkom tlu, a za ostatak svijeta je upitno.
“Drugim riječima ti bi bila… uzgajivačica… travarica… kamilice. Poljoprivrednik, ratar, ne?” – ako sam dobro shvatila, a vjerujem da jesam.
“Pa daaa, ali ne mogu Dori reći da sam poljoprivrednica pa što bi mislila o meni? Znaš da je ona fina, radi u uredu, asistentica direktoru je.” – obrazloži svoj stav sa nevjericom u glasu.
Ah da, kako sam mogla smetnuti s uma, danas je nekim ljudima, doduše koji rade sve ostale zaboli dupe, jako bitno kakav posao rade, a posebice kako nazivaju, tituliraju to radno mjesto. Posao koji radimo je samo posao koji radimo, nije ono što mi i kakvi u samoj suštini jesmo.
“Gle, kad porodiš taj svoj poslovni projekt i kreneš u realizaciju, možeš računati na mene dat ću ti svu moguću potporu.” Ne mislim više postavljati pitanja jer bi sad mogla krenuti s odgovorima tipa “samo moraš vjerovati i sve će se posložiti”. Možda sam previše cinična i kritična, ali jebemu ako vjerujem da se cijele godine može normalno živjeti od tri-četiri tjedna nepreteškog posla kako ona kaže. Na kraju krajeva bitna je snaga volje pojedinca. Ako se cijela da u taj projekt, zašto ne? Hoće li uspjeti kao direktorica ili uzgajivačica koga briga. Ako joj je taština zadovoljena, njoj dobro, meni dobro, cijelom svijetu dobro. Sem zavidnima, a njih nitko ni ne pita.
“Rezanci su ti predebeli.” – primijeti i srkne kavu.
“Nisu. Nemaš pojma.” – preokrenem očima – “Što misliš ako misliš postati direktoricom svemira da znaš sve? E pa ne znaš.” – obranim svoje fakat malo predebele rezance. Komotno ih mogu prodati pod špagete.
“Znaš što će ti još trebati? Električna ograda oko te tvoje gmajne s gumilicom i bar dva izgladnjela rotvajlera da je paze.” – O da, smrtno sam ozbiljna – “Znaš kakvi su ljudi, mogli bi tvojom gumilicom hraniti zečeve i krave i koze ili je počupati iz čistog inata.”
“Ma neee, nisu takvi… pojedinci su još i gori.” – Ana mahne rukom i krene prema klupici pod prozorom. E ne, nećeš!
“Ovo je moja kuhinja, možda nisam direktorica, ali sam kraljica svega što se ovdje nalazi zato odjebi s tim čubama i prstom od mog prozora.”
Nema šanse da dopustim susjedi Olgi zadovoljstvo razglabanja o tome kako imam masne i prljave prozore koji gledaju na cestu. One od iza koji gledaju u dvorište ne vidi pa za njih nema brige.