Dok ljudi donose novogodišnje odluke kako će smršaviti, početi s vježbanjem, priuštiti si stvari koje do sada nisu ili kako će se mnogočega odreći, mene već neko vrijeme kopka pitanje kada, gdje i koga sam povrijedila. Moja je novogodišnja odluka zamoliti sve drage ljude koje sam na bilo koji način povrijedila da mi oproste.
Ovih dana intenzivno sabirem greške i iz njih izvlačim pouke te dolazim do zaključka kako je bitno ostati vjeran sebi. Čak i onda kada nam nešto jako nedostaje te imamo silnu potrebu istraživati pa se okrećemo kako vjetar puše ne bismo li utažili radoznalost.
Riječ “oprosti” nikako ne bi smjela biti poštapalica koju koristimo radi pristojnosti. Ona je važeća tek kada se nameće kao rezultat grizodušja. Tek tada svjesno težimo k iskupljenju i novim navikama koje će nas formirati u osobe kakve želimo biti.
Nemojmo ulaziti u tuđe živote ako to radimo kako bismo se naslađivali nečijom nevoljom, a ne kako bismo pomogli. Svatko je kovač svoje sreće ili nesreće, ovisi o tome koliko smo pametni ili glupi i u kakvim okolnostima živimo te kako ćemo se znati nositi s posljedicama svojih postupaka, bilo da je u pitanju uspjeh ili pad. Ne sudimo olako jedni drugima jer ne znamo što nam donosi sutra. Ponekad je dovoljno uzeti ogledalo u ruke da bismo se riješili svih predrasuda.
Praštajmo sebi i drugima kako nas vlastita gorčina ne bi uništila. Mržnja i gorčina čine nas nesretnima, bilo da mrzimo sebe ili nekog drugog. Zatomljuju sve lijepo u nama, svaku pozitivnost, ljubav, nježnost te nas ponekad odvedu u bezizlaznost u kojoj počinjemo razmišljati o drastičnim koracima. Tada se moramo zapitati postoji li možda netko tko će biti još više povrijeđen.
Život je dar, a godine nanizane, svete i proklete, bešćutno klize, ranjavaju i liječe, sabiru uspomene, grle zaborave, vole i mole za međusobno poštovanje. Kad ih doživljavamo najgorim uljezima, tu su da nas podsjete da živimo u čudnome svijetu punom stranputica i zamki.
