Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Tko će znati otkada se već isprepliću ljubav i mržnja, vjera i nevjera, a o nepovjerenju bolje je i ne zboriti. Vjerojatno to potječe još od Adama i Eve i njihova izgnanstva na onu istočnu stranu od edenskog vrta, a, opet, ako baš i nije tako, otkuda među braćom – Kainom i Abelom – tolika zavist, netrpeljivost i mržnja, da je brat na brata digao ruku? Epilog njihova tragičnog sraza na njivi opisuje Biblija.
E, sad, je li se u raju uistinu dogodila ljubav ili je možda riječ o prijevari o tome bi se – kazali bi ljudi – već moglo raspravljati i na okruglim i na ćoškastim stolovima. Bit će – gledano iz današnje perspektive – da se ipak radilo o Evinoj prijevari jer, dok nije upoznao Evu, Adam je bio bezgriješan i čist k’o suza. “Put do ljubavi”, naslov je vrlo vrijedne i značajne knjige koja me koječemu poučila; kao, recimo, što je to prava ljubav i na koliko se sve načina ona, ljubav, može manifestirati, pa i iskazati.
Premda je iskrena prava tjelesna ljubav između dviju osoba nešto najljepše i nešto najuzvišenije što se može doživjeti, postoji – tvrde stručnjaci – i puno šire značenje same ljubavi. Tko nikad nije malo dulje izbivao izvan svoje domovine teško može i pojmiti kako se u stranom svijetu voli svoja domovina i kakav je osjećaj kad u stranom svijetu čuješ toplu, dragu, domaću riječ; u tom trenutku vas preplave takvi osjećaji koje je nemoguće ni najvještijim stilom pričanja ispričati niti najljepšim stilom pisanja opisati.
Zatim, tu je još ljubav prema slabim i potrebitim, ljubav prema starijim i nemoćnima osobama, prema svim živim stvorovima, prema prirodnom okolišu prema… i, naravno, ljubav prema samome sebi, jer ako ne volimo sebe, tad nam ni do ničega nije stalo, a, ipak, sve je važno i svatko je vrijedan i potreban ljubavi.
Najuzvišenije je ljubiti iskreno, iz čista srca i dubine svoje duše, bez primisli, bez prisile i bez moranja, jer ako se nešto mora? – takva, uvjetovana ljubav se u času raspline i nestane ostavljajući ranu na duši i gorak okus… Svatko, ama baš svatko, treba sam odlučiti: kako će, što će, koga će i na koji način nekoga voljeti i ljubiti i tu je suvišan bilo kakav posrednik.
Na svojim svetim misama naše svećenstvo, od vrha naniže, uvijek iznova čita kratke – dvije tisuće godina stare – tekstove tumačeći puku kako je Bog ljubav!, a odmah potom prijeđu na dnevnu politiku… E, kad bi to i bilo tako kako oni govore – a znamo da nije tako – međutim, otkud kod svećenstva tolika mržnja prema neistomišljenicima kod istupa u javnosti mnogih od njih? A, uporno ljudima tvrde, Bog je ljubav!
Govoriti o ljubavi i iskazivatiu mržnju prema bilo komu baš i nije nešto kompatibilno, a osobito nije uzvišeno, zar ne? Ako je tako kako poučavaju ljude, zašto ne prihvaćaju naš slobodan izbor koga ćemo ljubiti, i da – između Boga i nas samih – ne treba nikakav posrednik. Tko ga je, toga POSREDNIKA, nama postavio, a da nas o tome ništa nije pitao i gdje se tu izgubilo naše pravo vlastitoga izbora?
I u Bibliji lijepo piše: “Ako želiš biti bliže Bogu, OSAMI SE! …NE IDI TAMO GDJE ĆE TE DRUGI VIDJETI KAKO SE MOLIŠ!… i, NE MOLI GLASNO da te drugi čuju…”! Nije li Isus živio skromno, poučavajući skromnost i milosrđe, pokazujući to vlastitim primjerom? U što se njegov, Isusov, nauk danas pretvorio?
Živjeti na tuđi račun i nije nešto časno to svi dobro znamo i osjećamo i nije nam drago svakodnevno trpjeti mnoge znane i neznane lezileboviće koji nam nemilosrdno deru “runo” koje je već poderano i samo što ne prokrvari i otrvore se rane… Između Boga i čovjeka ne treba posrednik već vjera u njega, Boga, jer, POSREDNIK KOŠTA NOVCA!
(Moja misao kao dodatak priči)
“Zar je važno kojoj vjeri tko pripada i kojim imenom Boga u svojim molitvama zaziva, ali je zato važno da svoju vjeru svatko slobodno ispovijeda, važno je kakvim životom živimo i važno je kakvi smo kao ljudi. Jer, ako smo uistinu djeca Božja i ako smo toga svjesni, čemu tolika gramzljivost, netrpeljivost, podjele i mržnja među ljudima kad živimo – tek trenutak?! Ili smo, ne daj bože, ne svojom voljom, možda, još kao malodobni dovedeni u zabludu?!
(završena misao).
