Sjedila sam na klupici okružena divovskim stablima, dok su mi stopala počivala u mekanim žbunovima tople trave. Kao da se nalazim u slici nepoznatog autora, iz nekog drugog svijeta. Gledala sam svoje tijelo kako beživotno leži pokriveno bijelom plahtom ispod koje su se nazirali udovi. Izvirio je nožni palac blijed, nešto tamniji uz rub nokta, umalo se stopio s čipkom na dugoj haljini. Tko li me obukao u bijelo, i tko je isprao ono šarenilo boja s kojima sam vodila vječitu borbu uvjeravajući se kako mi ne pristaju, tj., kako ja ne pristajem njima, kako će ispasti bezlične ako ih obučem. Možda sam zato voljela crnu, i možda sam zato voljela biti pomalo svoja.
Gledala sam ljude kako gaze preko mojeg tijela, pričali su nešto između sebe, brusili zle jezike na tuđim nevoljama, svađali se, voljeli, držali za ruke, odmicali jedni od drugih, a poneki su raspravljali o beznačajnim sitnicama, očitavajući monotonu svakodnevicu. Ništa me nije boljelo. To je bio doista dobar osjećaj. Konačno me ništa nije boljelo.
Što će biti sada, pomislila sam. Meni je dobro, a kako je njima? Tko će oprati rublje sinu kad se vrati iz Zagreba i tko će dobronamjerno gunđati neka redovito uči i neka što manje zadire u kafiće kako bi izgradio budućnost radeći posao koji voli, u okrilju novostečene sretne obitelji? I tko će mu reći da stigme izrođene u neznanju, glupostima i lutanjima, mogu biti pogubne? Tko će mu kriomice otisnuti poljubac u sljepoočnicu, bojeći se da se ne probudi i ne naljuti, jer je već odrastao i to mu nikako ne priliči? Tko će izgovarati večernje molitve, onako tiho u sebi, zazivajući anđela čuvara da bdije uz njega dok mu mladenački nemir rominja krvotokom?
A što ako mi mater još više onemoća? Tko će joj kuhati hranu kao što je to ona godinama radila za nas kada ju je zdravlje služilo, i tko će joj podići štaku kada joj ispadne iz bolom izmorenih ruku? Tko će njima objasniti da su uskraćeni jer je tako moralo biti?
Tako je moralo biti. Tako je moralo biti. Tako je moralo biti! To su riječi kojima su često, gotovo uvijek popraćena tragična događanja. A zašto je tako moralo biti? Zašto je bol nadjačala hrabrost? Jer sam ja tako željela u dogovoru s Njime? Ili je možda i On ljut, jer sam odustala! Možda su njegovi planovi bili drugačiji. Možda je prepoznao u meni nekoga tko zna pružiti ljubav, a ja sam, u trenutcima slabosti odlučila potegnuti crtu i otići. A on! Odlučio prkositi meni, baš kao što sam i ja Njemu, ne puštajući me u moje crnilo, obukavši me u bijelo neka se grizem što sam otišla i tako otežala put onima koje sam voljela. Ili nije tako. On je ljubav. I on samo želi da ga upijemo. Tada će bol nestati.
Bio je to san nad kojim sam se zamislila.
