Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Marijana iz Ivanovca, ispričala nam je životnu priču svoje prijateljice.
Baš kao i do tada, priča se ponavljala, dok je Rozalijina nutrina vrištala ne mogavši se miriti s riječima njezinih susjeda; ako si ga trpjela do sada, onda ćeš ga trpjeti do kraja života. To je bilo nepisano pravilo starog kova, koje se kao prešutno moralo poštivati. I kog briga za suzama natopljen jastuk. Ta, hladio je samo nju u sobi gdje je plijesan virila iz kutova, praveći grimase, poput njezinog lica kada bi se jutrima susretala s ogledalom. Zašto ljudi misle da žene zrelije dobi ne trebaju toplu riječ, i zašto ljudi misle da žene zrelije dobi nemaju pravo pronaći sreću? Da. To su bile misli koje su kumovale vlažnom jastuku.
– Gdje je? Opet ga nema? – pitala je Andrea majku, svrativši s polupunom vrećicom u ruci.
– Nemam pojma! Nema ga od jutros… Vjerojatno je zaglavio s prijateljima – odgovorila je Rozalija, pogledavajući u pravcu vrećice kako bi se uvjerila da joj kćer nije zaboravila podići hrpu lijekova koje je već godinama nevoljko gutala.
– Majko, što ćemo s njime?
– Ništa, baš ništa! Kako sam ga trpjela do sad, tako ću i dalje!
Andrea je klimnula glavom, dajući do znanja da to ne odobrava, znajući da je najbolje da zašuti kao što je šutjela kad je bila dijete. I nakon puno godina, u glavi joj je odzvanjao šamar, kad je, žureći na školski autobus, napustila stol nakon objeda. Oca je izgleda zasvrbio dlan pa ga nije imao gdje drugdje očešati. Sad se ne sjeća više razloga, ako ga je uopće i postojalo. Mrzila je oca, ma koliko to grozno zvučalo.
Krivila ga je za trošnu odjeću koju je morala nositi kao tinejdžerica i za neizlaženja u toj dobi, jer nije dobivala džeparac. Krivila ga je za izostanke u školi, i za izgubljene prve ljubavi. Mrzila ga je zbog bijesa kojeg bi rasipao njihovim domom, derući glasnice, ionako oštećene od raznolikih pića. Ma kakve veze ima što će uliti u sebe, i je li to bilo ledeno ili toplo, gazirano ili žestoko… Za njega, nikakve.
Plaću je zaradio zbog velike tolerancije šefa koji je bio prijatelj njegovog oca i uredno je potrošio na sebe i dio čekova koje je poštar dostavljao, redovito mrmljajući što mora skretati u neasfaltiranu ulicu, dok je majka radila nadničarske poslove i brinula se o svojoj djevojčici. Došlo je vrijeme kada je ta djevojčica uspješno završila školu i našla zanimljiv posao, vječito se trudeći da izbaci gorčinu prije nego svrati u roditeljski dom.
I tako sve do jednog dana kad je Rozalija, kao gotovo svake srijede na sajmeni dan, sjela na autobus za Čakovec.
– Poštovanje, gospođo Rozalija – poznat glas s leđa parao je njezine uši, želeći ih izvući u nedoumici, je li dobro čula.
Okrenula se, dok joj se licem razvukao osmijeh, koji kao da je obrisao tragove godina u obliku diskretnih brazdi. Uvjerila se da je to bio on. Čovjek s kojim je odrastala i za kojeg bi se udala da zbog neimaštine nije bio prisiljen otići u inozemstvo. Sjeli su na terasu u centru grada i dugo pričali. Na trenutak je zastala, zabrinuta što još nije dospjela do sajma, a uskoro će doći i vrijeme polaska autobusa.
No, on nije htio čuti ni za kakav javni prijevoz. Ponudio se, poput pravog kavalira, da je odveze kući. U njoj se probudila želja za osvetom. «Eh da mi je barem muž doma pa da vidi tko me je dovezao! Pa makar me kasnije smlavio», pomislila je, dobro raspoložena u društvu udovca, povratnika u rodno Međimurje.
Gospodin Pavao također je uživao u Rozalijinome društvu. Njezinu simpatičnost nije uspjela poljuljati skromna odjeća i dotrajale sandale iz kojih su virili svježe lakirani nokti, sasvim uredni i diskretni. Kasnije joj je priznao da je često puta razmišljao o njoj te kako je došao u iskušenje da dođe po nju, ali bila je udata. Da je znao da je taj brak čini nesretnom, vjerojatno bi već odavno živjeli zajedno. Bio je kratko u braku s Njemicom koja je umrla od posljedice moždanog udara. Od tada je živio sam, tek povremeno sežući za pokojom avanturom koja bi neslavno završila. Tako je izgleda moralo biti. Kad je dovezao Rozaliju kući, njezinog muža nije bilo, dočekala su je zaključana vrata i pustoš u dvorištu. Uobičajeno.
Rozalija je sve češće odlazila svome prijatelju, izmišljajući izlike poput posjeta liječniku ili pak posao čišćenja stana. Malo, pomalo, nakon žešćih svađa s mužem i prigovaranja da mu ručak nije na vrijeme kuhani, obznanila je da je našla stan i da će iseliti. Bilo joj je neugodno reći da je našla novog životnog partnera.
– Ja te podržavam i razumijem u potpunosti – bile su Andreine riječi, nakon kratkog oporavka od šoka, ne mogavši zamisliti da bi se njezina majka u ovim godinama bacila u potragu za srećom.
Andrein je otac ostao sam. Ona bi mu povremeno donosila kuhanu hranu, a on, kao da je pronašao razlog za još veća pijanstva.
