Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Mirjana iz Preloga, ispričala nam je životnu priču svoje poznanice.
Ulaskom u šesnaestu godinu, Silvija je svoje bezbrižno djetinjstvo zamijenila opsesijama fizičkim izgledom. Obline su je činile svakim danom sve nesretnijom. Izazovna odjeća koju je uporno navlačila, graničila je s dobrim ukusom. Momci bi se zagledali u njezine vitke prijateljice, šaleći se povremeno na njezin račun kako se ne uklapa u društvo.
Svaki pogled upućen njoj, pa i onaj dobronamjeran, osjetila je kao bolno prženje samosvijesti. Poput prave buntovnice, odlazila bi poslije nastave u kafić na kavu i cigaretu, što ju je činilo odraslom i važnijom. Voljela je sama pješačiti do kuće, jedino je tako mogla nesmetano posegnuti u pekaru za picama i kolačima u kojima bi uživala do kuhanog obroka koji ju je čekao doma. Iz dana u dan apetit joj je rastao, baš kao i obim tijela.
– Večeras izlazimo! Želim te upoznati s jednim frendom iz razreda – rekla joj je Matea u kafiću, gaseći četvrtu cigaretu.
– Može! Jedva čekam! Je li zgodan? – Silviji kao da se sve vrtjelo oko fizičkog izgleda.
– Skoro kao ti! – odgovorila joj je Matea, pomalo ironično.
– Ne znam kako da to protumačim! – osjetivši ironiju, Silvija se je našla pomalo uvrijeđenom.
– Protumači kako god hoćeš! Možda jednog dana shvatiš da nije sve u fizičkom izgledu!
Silvijini roditelji bili su poprilično slobodnih nazora. Znali su da njihova kćer puši, da konzumira kavu u velikim količinama, znali su za povremena opijanja tijekom tjednih izlazaka u kojima joj nisu postavili vremensko ograničenje. Oboje ambiciozni u utrci za poslom nisu imali vremena razgovarati s njome, misleći kako su obilan džeparac i bakin redovito kuhani ručak sasvim dovoljni za zdravi razvoj djeteta. Novaca je uvijek imala više od svojih vršnjaka i to je voljela istaknuti kupujući skupe cigarete i markiranu odjeću što je neke od njih odbijalo, a nekima je odgovaralo jer bi se i oni omastili.
U dvadeset sati je imala dogovor za izlazak. Planirala je obući uske crne hlače i majicu koja je savršeno pristajala uz njih. Navlačila ih je uporno, ali nikako da ih uspije navući. Posegnula je za drugim parom hlača, nažalost ni te nisu stale na nju. Histerično je uzimala stvari iz ormara, ne mogavši pronaći nešto prigodno, tek samo široke stvari koje je nosila u školu. Nije ni slutila kako je vrijeme brzo odmicalo i koliko je kasnila. Zvonjava telefona prenula ju je iz najezde tečnih psovki što su joj nekontrolirano izlazile iz usta.
– Pa gdje si ti? Čekamo te! – ljutit Matein glas, dodatno ju je razbjesnio.
– Nema me i neće me biti! Nije mi dobro! Vidjet ćemo se u školi! – odgovorila je Silvija i spustila slušalicu ne dajući prilike Matei za bilo kakav komentar.
Otišla je u kuhinju, otvorila frižider i počela vaditi hranu; od salama, majoneze, paštete, pa do eurokrema i džemova. Sjela je za stol i trpala u usta velike količine, uživajući u svakom zalogaju. Nakon što je izjela gotovo sve što je bilo na zalihi, počelo ju je proganjati grizodušje. Znala je da će, ako tako nastavi, vrlo brzo doseći još puno veću težinu te da će je to učiniti još nesretnijom.
Pohitala je u toalet i stavila prst u usta kako bi izazvala povraćanje. Hrana je letjela iz nje, čudila se sama sebi kako je uspjela toliko strpati u sebe. Napinjanje tijekom povraćanja izazvalo je u njoj neobično ugodnu iscrpljenost. Kao da je s hranom povratila nakupljeni bijes. Legla je i zadrijemala. Sutradan, uz izvrstan nedjeljni ručak bio je poslužen i kolač, njezin omiljeni. Naravno, čim ga je baka izvadila iz pećnice, Silvija ga je morala degustirati još toploga. Degustacija se je nastavila i nakon nekoliko izjedenih komada, tek tada je ručala zajedno s ostalima i sasvim pristojno pojela desert na tanjuru. Opet je krenulo grizodušje s razlogom zbog kojeg nije sinoć izašla.
Digla se je i krenula prema toaletu, nakon čega je zaspala. Bilo je to pomalo neuobičajeno ponašanje s obzirom da je prethodnih nedjelja odmah nakon ručka izašla s prijateljicama u kafić. Roditeljima je godilo što je ostala kod kuće odmarati, a da nije pokazivala simptome neke bolesti. Dapače, apetit joj je bio odličan.
Odlazak u školu bio je mnogo lakši sa spoznajom da će usput posjetiti dvije pekare te smazati hrpu vrućih peciva, što slanih, što slatkih i sve to dobro zaliti čokoladnim mlijekom. Svakim danom u školu je kretala sve ranije, tako je nesmetano mogla povraćati u školskom toaletu. Kako dobar osjećaj, jedeš koliko možeš, a ne debljaš se.
Njoj je najvažnije bilo to što je polako počela uspješno navlačiti odjeću koju do prije kratkog vremena nije mogla obući, a sve to zahvaljujući izbacivanju hrane i preskakanju večere tako da joj nije moglo ostati ni malo u želucu. No, nije obraćala pozornost na umor i nervozu koja joj je bitno narušavala kvalitetu života. S vremenom joj je počeo slabiti vid i otpadati kosa. Majka ju je pohvalila što je uspjela smršaviti, mada je pokazala zabrinutost da nije možda ipak malo prenaglo. Sve dok ne dobivam izvanredne pozive za odlazak u školu, dobro je, pomislila je.
Iscrpljenost je Silviju tjerala na zatvaranje u sobu i sve učestalija kašnjenja na nastavu, za koja je prestala mariti. Učiteljica više nije mogla šutjeti te je nazvala Silvijinu majku. Razgovarale su dugo, ispričala joj je kako je najprije Silvija dolazila rano u školu, a zatim sve kasnije, da bi već u posljednje vrijeme jedva stizala na zadnja dva tri sata na kojima bi povremeno zadrijemala.
Pričale su o njezinoj mršavosti te kako su mnogi primijetili veliku promjenu i da je krajnje vrijeme da joj se pomogne, inače će biti prekasno. Uslijedilo je bolničko liječenje i mukotrpna borba roditelja i liječnika. Uspjeli su je izvući. Uplašila se za svoj život i počela biti poslušna. Dobila je jelovnik kojeg se je pridržavala. Usvojila je navike sa zdravom prehranom i više nije imala problema sa pretilošću. Bila je sretnija i uspješnija.
