Bio sam igrom slučaja u jutarnjem terminu na jednoj pionirskoj nogometnoj utakmici. Dugo vremena nisam bio na ovakvim susretima i svaki put se nanovo iznenadim na koji način se “komunicira” na sportskim terenima.
U jednoj situaciji igrač ostane ležati iza svih, polako se pridiže, suparnički vratar mu je nešto rekao, a malac mu odgovori jasno i glasno: “Puši ***!” (znate već što) i ode dalje. Odakle ovakav vokabular nekome tko ima 11 ili 12 godina?
Gledam malo te igrače koji su jedva prošli deset godina i pozorno ih slušam – zaista za ne vjerovati da se u dobrom dijelu rečenica spominje ime Svevišnjeg (ne u kontekstu nedjelje kao dana Gospodnjeg) ili neka prosta riječ. Osim tog tragičnog vokabulara još me više užasnulo da ni sudac ni trener ni roditelji koji su bili u publici ne reagiraju ni na što – valjda je to postalo već normalno?
Nogomet je bitan, rezultat je bitan, aktivnost djece jeste bitna, ali trebao bi biti bitan (valjda) i odgoj u ovoj priči. Tko bi trebao reagirati na ovakvo ponašanje djece i njihov vokabular? Na utakmici svakako sudac, ali nije ni u jednom slučaju. Šteta, a trebao je.
Osim suca tu se svakako i prije svega treneri kojima su djeca dana na treniranje nogometa, ali vjerojatno i učenje nekih životnih vrlina. Jedna od njih bi trebala biti i kakva – takva razina ponašanja, ali kad treneri kao njihovi uzori s vremena na vrijeme reagiraju psovkama prema djeci ili njihovm potezima, ne znam trebam li se čuditi djeci? Pa oni samo oponašaju nas starije, a na našu žalost to čine užasno dobro.
Posljednja i najbitnija karika u ovoj priči su svakako roditelji. Nije bilo nekih reakcija prema psovkama ovih mladih igrača, odnosno njihove djece, ipak je bitniji rezultat i povremeno koji povik na suca.
“Čovjek je kralj od ljudi kad se umije vladat” reče Marin Držić prije nekoliko stoljeća. Ako se stariji ne umiju vladati, neće se ni njihova djeca, a što onda možemo očekivati od djece te djece? Da pokrenemo akciju “Ne psovanju!” ili bolje da unaprijed odustanemo?