Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Ivana iz Čakovca, ispričala nam je životnu priču svoje prijateljice.
Nakon napornog dana Josipa je pripremila vruću mirisnu kupku i zalegla u kadu pokušavajući se opustiti. Iz glave nikako da joj izađe slučajni susret s prijateljicom Dalijom. Njezine upale oči i hod mjesečara činilo se jasnim upozorenjem da nešto nije u redu. Iako je znala da je već duže vrijeme ima problema s nepodmirenim dugovima poreznicima, mislila je da postoji rješenje. No, ono što je vidjela, uvjerilo ju je u suprotno. Odjednom je iskočila iz kade, obrisala tijelo, obukla se i s polusuhom kosom odjurila prema Dalijinom stanu.
Naišla je na zaključana vrata. Zvonila je, nitko nije otvarao. Počela ju je hvatati panika pa je odlučila ponajprije posjetiti njezine roditelje. Vrata trošne kućice bila su otključana, pomalo neuobičajeno, s obzirom da je mrak već odavno carevao mjestom. Vidjevši kroz kuhinjski prozor upaljeno svijetlo, odlučila je uči. Sva sleđena zijevala je kroz poluotvorena vrata u užasan prizor. Dalija je sjedila za stolom s čašom vode i hrpom tableta. Josipa je znala da se mora smiriti i porazgovarati s njome, stoga je neko vrijeme stajala nepomično, moleći u sebi da je ne primijeti.
– Mogla si uzeti nešto kvalitetnije, a ne vodu! – pristupila joj je, pomalo se šaleći, pokušavajući probiti led.
– O tome i ja razmišljam! Zamisli koja smrt, s čašom obične vode u ruci! Baš sam očajna – mrmljala je Nelija tiho, kao da govori sebi u bradu.
– Eh da. Vidim imaš dosta toga pred sobom…mislim, ako želiš podijeliti sa mnom – Josipa je nastavila razgovor.
– Pa i nije ti baš nešto specijalno…imaš šanse zaspati i više se ne probuditi – rekla je Nelija morbidno.
– Nije ti to moj stil! Ja bih izabrala drugačiji način!
– Da, znam. Ti bi izabrala pištolj.
– Doista me dobro poznaješ! Eto vidiš, meni bi prvoj nedostajala.
– Uzeli su mi sve! – Nelija se je počela otvarati, što je bio dobar znak.
– Što je to dovraga sve?! – pitala je Josipa, iskazujući ljutnju.
– Auto, stan…
– Auto, stan, luksuznu garderobu, skupe večere! Jesi li na to mislila?! To je za tebe sve?!
– Vidiš… i ti mene dobro poznaješ.
– Nije li to malo snobovsko razmišljanje? Hoćeš li se ubiti zbog toga što ti u tanjuru nema bifteka? Kakav cvijet ti raste ispred ulaza? – pitala je ljutito Josipa, ne bi li je probudila iz kaotičnog stanja.
– Ne znam – odgovorila je Nelija.
Josipa čvrsto ulovi svoju prijateljicu za ruku i vuče je prema izlazu, usput upalivši svjetlo na terasi. Dvorište je krasilo mnogobrojno cvijeće.
– Vidiš li ovaj cvijet? Zagledaj se u njega i reci mi, da li je taj cvijet ljepši od onih u razvikanim cvjećarnicama, gdje je kupovina stvar prestiža!
– Da. Ljepši je. Nisam ga do sada ni vidjela.
– Ne vidiš ni život koji se može učiniti lijepim, bez obzira na sve što ti se događa.
– Ne razumiješ me! Žele me strpati u bolnicu, točnije u ludnicu, poput luđakinje!
– Želiš reći, na odjel psihijatrije? Pa što onda? Psihijatri pomažu ljudima! Pogledaj malo statistiku, iznenadit ćeš se koliko Hrvata traži pomoć psihijatra. Zapravo, ti bi trebala znati da je to danas moderno. Meni su pomogli…A i nije ti loše ako te koji put zovu luđakinjom; pusti je, ona je luđakinja! I doista se maknu od tebe! Što misliš, hoće li to za tebe biti gubitak ili dobitak? Što misliš, kakvi su to ljudi koji su te osudili, a da te nisu ni upoznali? – iz Josipe su izvirale riječi.
– Danas sam srela bivšeg…srećom u kafiću. Da smo se našli negdje na samo, tko zna, možda bismo završili u krevetu…-Nelijin je pogled odlutao.
– U krevetu?! O tome smo već odavno raspravljale! Reci mi, što bi tebi taj krevet pružio?
– Trenutak sreće i pregršt tuge – odgovorila je Nelija zamišljeno.
– A jesi li razmišljala o tome što bi on s tim istim krevetom mogao dobiti, a što izgubiti?
– Jedino o tome i jesam razmišljala.
– Jesi li požalila zbog prekida? – Josipa je željela da u njezinoj glavi bude sve kristalno čisto.
– Ne, nisam! – Nelija je ovaj puta bila jasna.
– Sad me dobro slušaj! Bila sam izgubljena još od djetinjstva. Tražeći sebe, ulazila sam iz zablude u zabludu čineći svoje psihičko stanje sve gorim. Spletom okolnosti, razboljela sam se, uz to postala anksiozna i depresivna. Umorila sam se od silnog straha i poželjela otići s ovog svijeta. I da…držala sam pištolj u ruci… tako je malo trebalo do okončanja svih muka. Tada sam zastala i odjednom shvatila da postoji netko kome sam potrebna.
Počela je borba, zablude su se nastavljale, strahovi su vječito tinjali u meni, sve dok se nisam suočila s njima. Doticala sam dno, tonula, pa se dizala, isplivala iz kaljuže i u konačnici pobijedila! Pobijedila sebe! A to je bit svega! Danas mi više ne trebaju lijekovi ni razne terapije. Osjećam se dovoljno jakom za stvaranje, za nove početke. Više ne odlazim na mjesta gdje sam se osjećala poput uljeza i ne skupljam gorčinu.
Sva ta bol kao da je istančala moja osjetila. Dokle god se mogu veseliti tuđim uspjesima, tuđoj sreći i suosjećati s tuđom nesrećom, tada znam da sam na pravome putu. I dokle god mogu osjetiti snagu dragih mi melodija i isplakati čežnju, tada znam da nisam stijena. I dokle god mogu osjetiti miris ljepote prirode, kao da udišem novi život…- zastala je, dok su joj oči zasuzile.
– Uz tebe se čovjek ne može ni ubiti!
– Nauči uživati u malim stvarima, naoko beznačajnim. Počni ih doživljavati, baš kao što si doživjela onaj cvijet. I nemoj previše mariti za pričanja drugih. Da li misliš da postoji netko tko nema u životu ni jedne mrlje koju bi želio izbrisati? Ako postoji, neka baci kamen prvi.
