Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Kod nas u Hrvatskoj – već po običaju – za sve manje ili veće nepodopštine, koje netko tko zna iz kojega razloga učini, mediji optužuju piće. Piće? Koje, i, kakvo piće? Alkoholno ili bezalkoholno? Je li ikako moguće saznati o kojoj količini i kojoj vrsti pića se radi, jer pića ima mnogo vrsta.
Ne, količina i vrsta pića u takvim slučajevima uvijek ostaju tajnom? Kao u vrijeme prohibicije u Americi. Nikada ili gotovo nikada se ne navodi koje piće i, otprilike, kolika količina pića je bila uzrokom nekog neprimjerenog i devijantnog ponašanja bilo pojedinca bilo grupe – nekih ve”seljaka”.
Ako je vjerovati znanstvenicima – a, nema razloga im ne vjerovati – voda je najzdravije piće. Međutim, valjda baš zato što je voda najzdravije piće, što voda i doslovno život znači, što – Bogu hvala – njom ne oskudijevamo, baš ju i ne cijenimo previše. Jer, kada bismo ju cijenili onoliko koliko nam ona zaista vrijedi za život, tad ju zasigurno ne bismo olako onečišćavali, ne bismo ju nerazumno trošili i, bez imalo grižnje savjesti, ispuštali u kanalizaciju (naravno ovdje isključivo mislim na vodu za piće).
Pa, kad je već tako, što nas sprečava da vodu ne pijemo i u nekim svečanim zgodama i prigodama, jer tada bismo, vjerujem, donosili puno bolje i puno razumnije važne odluke, a ovako… Po svoj prilici, mnogima je prevelik psihički teret biti i ostati trijezan i trezveno promišljati stvari i događaje, već posežu za alkoholom koji im prečesto zamuti vidno polje, a, možda, i još ponešto, pa pod utjecajem alkohola drugim ljudima čine ono što ne bi željeli da njima netko to isto čini.
Na mnogim naslovnicama novina, prisjetimo se, naprosto su vrištali naslovi o nemilim događajima kad su pojedini tatini sinovi – temeljito “impregnirani” alkoholom, možda, čak, i nekim zabranjenim opijatima – u nekoj birtiji, bilo konobarici, bilo vlasniku lokala, ili svojim i tatinim neistomišljenicima – učinili neku svinjariju za “pamćenje” – (njihovi poznati i važni očevi će ih, naravno, zaštititi od progona institucija države, jer, bože moj, snaga očeva političkog položaja, im to omogućava).
I, takve mladce novinari nazivaju “zlatnom mladeži” (znakovi navoda su autorovi). Zašto zlatna mladež? Zar zato što na javnome mjestu slobodno, bez srama i straha od sudskog progona, čine svinjarije? A, što ćete? – kažu, mladost ludost… “…malo su popili” pa…!
Kad na koncertima Marka Perkovića mladež podiže desnicu u znak nacističkog pozdrava “za dom…!”, a kape im resi simbol u obliku slova “U”! (mlade neznalice navodno ne poznaju povijest svojih djedova i pradjedova i što taj simbol uopće simbolizira) – i oni su, kažu njihovi “tutori”,…eto, “malo popili” pa…!
Komu to koristi i komu je to na ponos? Komu? Zar nije bilo i previše zla na ovim prostorima, pa se zazivaju nova zla i nove nevolje…? Zgražamo se nad užasima koje svakodnevno gledamo na ulicama Iraka, Afganistana, Pakistana, Palestine… – pitajući se, zašto i, zbog čega muslimani (šijiti i suniti) jedni drugima čine nezapamćene zločine, a za činiti takva zlodjela, podloga im je politika ispiranja mozgova od strane nekih njihovih političara i vjersko uvjeravanje kako samoubojicu nakon smrti čeka – RAJ…
Znači, treba ubiti da bi se zaslužio raj. Kakve li samo podle i opake prijevare za te, izmanipulirane i vjerski zaluđene, nesretnike! A, za čiju korist? Jer, nijedan vjerski glavešina, ni itko od onih koji ih “obrađuju” da postanu samoubojice, svoje vlastite sinove nikada ne šalju u automobilu-bombi da izvrše “zadatak” i ubiju nepoznate i nedužne ljude.
Ili, recimo, kad otac petero djece, k tome još i hrvatski branitelj, kojima bi, pretpostavljam, trebao biti uzorom – (to što je branitelj i što mu je dijagnosticiran PTSP ne opravdava ga i ne daje mu pravo javno vrijeđati bilo koga, a osobito ne vrijeđati institucije države) – na proslavi i odavanju počasti palim za domovinu, na najsvečanijem skupu u RH u Kninu – on, kao da je na pašnjaku kod ovaca, galami, vrijeđa i psuje predsjednika Vlade i Predsjednika države.
Eto, i on je, izgleda, “malo popio” pa…! Bi li isto tako postupio da je za govornicom bio, recimo, bivši premijer Nikica Valentić ili, pokojni, predsjednik Tuđman? Bi li? Zar Milanović ili, pak, Josipović ne predstavljaju institucije naše države i zar njih dvojica nisu legalno od naroda na izborima izabrani? Ne moramo se s njima i njihovom politikom slagati, ne mora ih se voljeti ali ih se, kao institucije koje predstavljaju, mora i treba poštovati.
Jadno i ponižavajuće do boli što smo svojim primitivizmom u stanju obezvrijediti. A, ipak netko, to je očito, stoji iza svega toga. Najvjerojatnije neki praktični vjernik. I, zašto se pojedinci tako odnose prema proslavi u Kninu gdje su nazočili najzaslužniji ljudi za uspjeh Oluje? Zašto? Bi li se isto tako galamilo, vrijeđalo i zviždalo da je na kninskoj tvrđavi postavljen oltar i da je, recimo, šibenski biskup Ante Ivas, umjesto u Čavoglavama, došao služiti misu u Knin? Samo pitam?
Pojedini mediji s izrazitom zluradošću kao da su jedva dočekali čuti autora čuvene izreke: “tko je jamio-jamio” da im on – cerekajući se, sav zapjenjen od ushita (valjda, zato što se zviždalo i urlalo) – za udarne vijesti ponosno izjavi: – “Ja zviždim svima, osim Tuđmanu i Šušku!” Ima ona narodna: “Čega se pametan srami – time se budala ponosi”!
Eto, i, takvoj se osobi posvećuje popriličan prostor u medijima?! Tu, eto, urednicima nisu važne izuzetno skupe tv sekunde utrošene na poznatog generala intelektualca. Naime, kod nas je već dugo uvriježena navika svakoga tko završi neki fakultet nazivati, pazi sad!, intelektualcem. Dotični, gospodin general jest završio fakultet. Nije važno koji, kako i kada, važno je da ga je završio. “Bravo”! – ZA TV POSLENIKE.
Kad studenti s juga Lijepe naše uz pomoć brižnog tatice jednoga od njih (naime, tatica im je nabavio eksploziv i naučio ih kako se izrađuje eksplozivna naprava) na glavnom trgu, našega glavnoga grada naše mlade države, izazovu eksploziju, stručnjaci od formata izjavljuju: “…to su imitatori koji su htjeli održavati strah u Zagrebu…” ili “…u pitanju je nestašluk!…popilo se!” pa… Možda je, čak, i onaj lik koji je pod lokomotivu teretnog vlaka postavio bombu, također, “…malo popio!” pa…
U samo predvečerje tih “bum-bum” događaja u našoj metropoli, biskup Pozajić je na jednoj tribini, svojim neupitnim autoritetom među svojim istomišljenicima, otvoreno pozivao na lustraciju i na novu “Oluju” protiv ove “odnarođene” vlasti…
Nisam zamijetio da je dotični biskup spominjao lustraciju u vlastitim redovima, jer nikad se ne zna. Ne, ne zna se gdje i što se sve krije od praktičnih vjernika i od javnosti kojima se s toliko nade i strasti obraćaju naši prelati, zar ne? E, sad, je li i tada tamo netko nešto popio, ne znam, ali nije zvučalo najtrezvenije… A, građanstvo i to “puši”!
Često se pitam: gdje su, i koje su to škole, koji jezik i koju su gramatiku učili, naši neimari javnog djelovanja, jer uz većinu naših “vrlih” političara i pojedini “vrli” novinari nam oblikuju javno mišljenje i svijest građana. A, bogme, i jezik nam nesebično “obogaćuju”. Možda, ne bi škodilo da nam uz pojedine svoje riječi i izraze stave i pokoju fusnotu kao objašnjenje što su kanili reći i što im određena riječ ili izraz, zapravo, znače.
Ne mogu ne sjetiti se vlastite “zadivljenosti” gospodinom Vladimirom Šeksom kada je neku temu u Saboru elaborirao, odnosno, objašnjavao, rekavši da, ti i ti… zastupnici “NIPODAŠTAVAJU…” njegov rad, i rad njegovih kolega…
Znam, znam, lijepo i pozitivno je znati i pokoji strani jezik, ali materinji je, barem meni, ipak najljepši i najbolji. Na koncu-konca, naš hrvatski je za sada još uvijek službeni jezik u našoj domovini, pa…, čak, i u Europskoj uniji je jedan (24. po redu) od službenih jezika! Nedugo potom je jedna novinarka, pišući o nekakvom događaju u Kninu, uz riječ omalovažavati dodala i riječ “nipodaštavati”, valjda, da pojača dojam svoga pisanog uradka i da tako utvrdi gradivo itd. itd… i sve u tome stilu.
Bravo, bravo, samo naprijed revni naši “prosvjetitelji”! Pa, ako je vama, gospođe i gospodo, baš svejedno kako pišete i kako javno u mikrofon i u kameru govorite – k tomu, ako ste još i dobronamjerni – ne bi škodilo porazmisliti i o mladim naraštajima koji vas gledaju, i čitaju vaše tekstove, a bogme vas i čuju.
Hoće li vas i poslušati, ne znam, međutim, nikad se ne zna…, a ako vas poslušaju, pa i oni nastave pisati onako kako vi pišete i kako govorite, na sebe preuzimate ne malu odgovornost…
Ne bih rekao, ali, kaže se – “nikad ne reci nikad” – da se u konkretnim slučajevima radilo o “… .. …. ……!”, znate već o čemu je ovdje riječ, međutim, da zaudara, zaudara… baš kao KAD SE MALO POPIJE!
