Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Brodeći vlastitim – najčešće – trnovitim putem kroz život, nebrojeno puta sam se upitao: u što, komu, i, može li se uopće ikomu bezrezervno vjerovati i biti siguran kako te osoba kojoj se povjeriš neće iznevjeriti i – tko zna kada i u kojoj (ne)prilici – zlorabiti ukazano joj povjerenje i izdati te? Dilema je vječita, isto kao i rizik, i s njom se čovjek treba i mora znati nositi, jer, inače, u trenucima slabosti onoga kome se povjerilo, vlastita lakovjernost često puta zna skupo stajati.
Dakle, riječ je o POVJERENJU, a ne – kako ne bi bilo zabune – o ljubavi, jer su to dvije sasvim različite emocionalne kategorije međuljudskih odnosa. I u jednom i u drugom slučaju MORAL ima izuzetno važnu ulogu. Do svoje Prve sv. Pričesti majci, kao praktičnoj vjernici, sam vjerovao baš sve čemu god me učila: …kako je lijenost grijeh, o skromnosti, kako ne ‘tražiti pite nad pogače’, o poštenju, o lijepom ponašanju, o obvezatnom pozdravljanju i poštivanju starijega od sebe, a osobito poštivanju starijih ljudi, o Bogu i kako je On stvorio i nebo i zemlju i sve živo na njoj…
Slijedom tog i takvog majčina odgoja naš svećenik (oslovljavali su ga sa VELEČASNI! – imenom Đuro, inače, hrom čovjek) u mojim očima se doimao više kao svet čovjek i – što i kako puku propovijeda – kako je sve to istina. Pomislio sam, kako naš velečasni Đuro, zemljom korača kao čovjek bez grijeha, međutim…
…međutim, kada je taj naš velečasni, Đuro, nama prvopričesnicima, na podjeli hostije, dječaku do mene – imenom Stipo… – pred svima prisutnima u Crkvi uskratio hostiju (dječak se u ispovjedaonoci u molitvi nešto zabunio…) od tada je, onaj velečasni Đuro, za mene “velečasni” i tako je ostalo do dana današnjega. Pretpostavljam da su i onoga Fabia Martineza Castilla meksičkog nadbiskupa, i mnoge druge, slične njemu, oslovljavali sa velečasni ili sa monsinjor, možda, čak, i sa UZORITI, ne znam, koji – javiše mediji – izjavljuje: “Pobačaj je gori zločin od silovanja djece od strane svećenika!” On, Fabio Martinez Castillo, izgleda, zaista voli djecu.
E, pa, nazdravlje, nadbiskupe! Osobito, ako ste još i uzoriti! Ako do sada niste bili uzoriti, sa ovakvim vašim rezonom svakako sada “jeste”?! O američkim svećenicima, njihovim “aktivnostima” s ministrantima i isplatama obeštećenja milijune dolara, bolje i ne govoriti. Možda, ipak, nekom drugom zgodom…? Što reći na izjavu bivšeg predsjednika Biskupske konferencije monsinjora Marina Srakića kada na TV-u kaže: “Crkvi nije do materijalnih dobara i raskoši. Kada uknjižimo neku nekretninu, jednostavno okrenemo list – uz jedva primjetan smiješak – i idemo dalje. Ili, kada taj isti monsinjor Srakić u srijedu 27.3.2013. u Velikom tjednu u kameru izjavljuje: “…MI ŽIVIMO SKROMNO I NISMO TREBALI DOLAZAK PAPE FRANJE DA NAM DRŽI LEKCIJE”!
Ma, bravo nadbiskupe Srakiću! Tako treba. Tko je uopće taj papa Franjo da vama drži lekcije?! Vi ste, po svoj prilici, sami sebi sasvim dovoljni, a ne da vam se u vaše životne navike tamo nekakav papa Franjo miješa. Nisam primjetio da se crkveni vrh na ovu i ovakvu izjavu dotičnog monsinjora oglasio i očitovao. Kada već tako rade i tako rezoniraju moralne vertikale u Hrvatskoj, zar bismo se trebali čuditi kakvo nam je stanje u društvu i u državi. Upravo je ovakvo stanje kakvo je danas i što su nam političari baš ovakvi kakvi jesu, odraz i osobnog i javnog morala, a mnogi se od njih izjašnjavaju kao praktični vjernici-katolici?
Nadam se da su se imali na koga ugledati – od visoke politike pa sve do pojedinih moralnih vertikala…
Kućni odgoj mnogih naših političara i sve ono što su na vjeronauku nekada naučili – na putu od malog lokalnog “boga” pa do visoke politike i moći koju politika sobom nosi – izgleda im se negdje putem pogubilo. Svima nama, a prije svih, našim političarima je nasušno potreban istinski MORALNI UZOR u državi na koga bi u svom teškom i odgovornom poslu mogli svrnuti pogled i ugledati se.
Ali u koga… kamo i na koju stranu okrenuti glavu…? U koga će se ti i takvi naši političari ugledati? U koga kao uzore kad vidimo i čujemo što se sve sa oltara govori i narodu poručuje? Kao da naši crkveni prelati još nisu čuli za papu Franju i za njegovu retoriku s oltara. Papa Franjo ne dijeli ljude, već naprotiv, spaja ih svojim djelovanjem, svojom odmjerenom i ljudskom retorikom, a nadasve svojom mudrošću!
Što reći kada mlađahni don D. S. izjavljuje – …na oduševljenje naroda papom Franjom kaže: citiram “…sve se bojim da će biti slična priča kao sa ISUSOM kojega su svi slavili kad je ulazio u Jeruzalem ‘SLAVA KRALJU DAVIDOVU!’, a za tjedan dana ta ista rulja je vikala ‘razapni ga, razapni ga!’
DA SAM JA NA PAPINU MJESTU BIO BIH OPREZAN S TIM POHVALAMA”! Očito, don zna znanje što i kako treba postupati sa “ruljom”, odnosno svjetinom. Svakodnevno smo svjedoci brojnih i svakojakih afera i uhićenja neodgovornih na odgovornim mjestima, a koji su morali biti odgovorni. Međutim, bez obzira na stranačke boje, vlast je slast, a osobito moć… Bezbrojne afere naše moćnike nikako da učine nemoćnima. Naravno, po političkoj liniji. Već naprotiv, oni i dalje spotiha vedre i oblače našom političkom scenom. I tako, unedogled. Iz dana u dan. Dokad? Do kada, pitam se?
Svojevremeno, dok je stizala humanitarna pomoć za unesrećene prognanike i izbjeglice u našem kraju, lopovi su noću nemilice krali i razvlačili sve što je bilo vrijednije, pa sam jednom prilikom priupitao jednog važnog bivšeg druga (koji je do tada već uspješno prošao stadij metamorfoze), tada već pravog gospodina:
– “Zar je tako teško, na mjestu istovara humanitarne pomoći, postaviti pokojega policajca kako bi pripazio da pristigla pomoć stigne do onih kojima je i namijenjena”? Dotični me gospodin preko naočala zagonetno pogledao, rekavši doslovno:
“…A, GDJE NAĆI POŠTENA ČOVJEKA?”
Odonda, onamo nisam kročio nogom.
